Pastoralni i duhovni pristup: Autentična skrb za osobe s homoseksualnim sklonostima

Uvod

Dokument “Fiducia Supplicans” otvorio je brojna pitanja o autentičnom pastoralnom pristupu osobama s homoseksualnim sklonostima. U ovoj sekciji, kroz višestruki pristup koji uključuje teološko, kanonsko, duhovno i pastoralno razumijevanje, istražit ćemo kako Crkva može pružiti istinsku podršku ovim osobama bez kompromitiranja cjelovitosti katoličkog nauka. Kako nam svjedoče brojni pastoralni djelatnici, duhovnici, ispovjednici i iskusni egzorcisti, prava ljubav uvijek znači govoriti istinu i ponuditi put oslobođenja i svetosti.

Teološko razumijevanje ljudske seksualnosti

Katolička teologija promatra ljudsku osobu kao cjelovito biće stvoreno na sliku i priliku Božju. Prema Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 2331-2336), ljudska seksualnost obuhvaća sve aspekte ljudske osobe i odnosi se na sposobnost davanja i primanja ljubavi. Sveti Ivan Pavao II. u svojoj “Teologiji tijela” naglasio je da ljudsko tijelo ima “bračno značenje” – sposobnost izražavanja ljubavi kroz potpuno, iskreno sebedarje.

Crkva dosljedno uči da je spolnost usmjerena prema bračnoj ljubavi muškarca i žene, tj. prema potpunoj i doživotnoj zajednici koja je po svojoj naravi usmjerena prema dobru supružnika i rađanju i odgoju djece. Ovo učenje nije proizvoljna zabrana, već proizlazi iz razumijevanja ljudske naravi i Božjeg stvoriteljskog nauma. Katekizam Katoličke Crkve objašnjava (KKC 2357-2359) da “homoseksualne osobe su pozvane na čistoću” kao i sve druge osobe. “Kreposnim samokontrolom… možda i uz podršku nesebičnog prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju postupno i odlučno približiti kršćanskom savršenstvu”.

Važno je naglasiti da je poziv na čistoću univerzalan i da se odnosi na sve vjernike bez obzira na njihove specifične sklonosti. Ako se osobe koje žive samačkim životom mogu suzdržavati od bluda, ili oženjene osobe od preljuba, masturbacije i konzumiranja pornografije – sve uz pomoć redovitog sakramentalnog života i intimnog odnosa s Kristom – tada i osobe s homoseksualnim sklonostima mogu živjeti kreposnim životom uz ista ta sredstva milosti.

Svaka kušnja, bez obzira na njezinu prirodu, može biti prevladana kroz život u Kristu, kroz svakodnevno sudjelovanje u svetoj misi i primanje svete pričesti, uz redovitu ispovijed. Kako sveti Jakov upozorava u svojoj poslanici: “Tko god hoće biti prijatelj svijeta, prometnuo se u neprijatelja Božjega” (Jak 4,4). Ovaj ozbiljan podsjetnik odnosi se na sve kršćane, pozivajući nas da ne prihvaćamo svjetovne standarde i vrijednosti, već da u potpunosti prihvatimo Božji poziv na svetost.

Kanonski pogled na duhovne lijekove

Kanonsko pravo priznaje važnost sakramenata kao primarnih sredstava milosti za sve vjernike. Kanon 843 §1 navodi da “sveti službenici ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih traže u odgovarajuće vrijeme, prikladno su raspoloženi i nisu zakonom spriječeni da ih prime.” Sakramenti su prema kanonu 840 “znakovi i sredstva kojima se izražava i jača vjera, iskazuje štovanje Bogu i vrši posvećenje ljudi.”

Kanon 916 ističe da “tko je svjestan teškog grijeha, neka ne slavi misu i neka ne pristupa sakramentu pričesti bez prethodne sakramentalne ispovijedi, osim ako postoji važan razlog i nema prilike za ispovijed; u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja, koji uključuje odluku da će se ispovjediti što prije.”

Prema kanonskoj tradiciji, redovito pristupanje sakramentima (posebno pokori i euharistiji) predstavlja prvotni put duhovnog ozdravljenja i posvećenja. Crkva je uvijek davala prednost sakramentalnom pristupu u pastoralnoj skrbi, kako navodi kanon 978 §1: “Svećenik neka u ispovijedanju ima pred očima da obavlja službu i suca i liječnika i da ga je Bog postavio za službenika božanske pravde i milosrđa, da se brine za božansku čast i spasenje duša.”

Zanimljivo je primijetiti da kanonska tradicija, iako ne bavi se izravno pitanjem homoseksualnosti, pruža okvir za razumijevanje sakramenata kao sredstava za jačanje kršćanske kreposnosti i oslobađanje od navezanosti na grijeh.

Duhovni i pastoralni pristup

Crkva je kroz povijest razvila bogatu riznicu duhovnih praksi koje pomažu vjernicima u borbi protiv svake vrste navezanosti na grijeh. Ove prakse imaju posebnu vrijednost za sve vjernike, uključujući i one koji se bore s privlačnošću prema osobama istog spola.

1. Sakramentalni život

Sakramenti su privilegirani kanali Božje milosti. Za osobe koje se bore s bilo kojom vrstom grešne sklonosti, redovito pristupanje sakramentima predstavlja primarni put duhovnog ozdravljenja.

Euharistija: Svakodnevno primanje Tijela Kristova jača dušu i daje snagu za svladavanje kušnji. Kako je sv. Ivan Pavao II. naglasio u enciklici “Ecclesia de Eucharistia” (br. 62): “Euharistija je dragocjeni lijek besmrtnosti, protuotrov smrti.” Sveti Maksimilijan Kolbe, koji je provodio intenzivan apostolat među osobama s različitim moralnim borbama, često je ponavljao: “Bolestan čovjek treba lijeka, a najveći lijek je Isus u Euharistiji.”

U pastoralnom iskustvu mnogih svećenika, upravo svakodnevno sudjelovanje na svetoj misi i primanje Euharistije pokazalo se kao najmoćnije sredstvo za preobrazbu života vjernika koji se bore s različitim navezanostima na grijeh, uključujući i navezanosti seksualne prirode.

Sakrament pokore: Redovita ispovijed, čak i nekoliko puta tjedno ako je potrebno, s istim ispovjednikom koji može pružiti duhovno vodstvo, pokazala se kao snažno sredstvo za postupno oslobađanje od grešnih navika. Kako je sveti Ivan Maria Vianney rekao: “Duše se oslobađaju u ispovjedaonici.”

Mnogi duhovnici svjedoče da je upravo kroz redovitu ispovijed, osobito kada se prakticira tjedno ili češće, vidljivo postupno oslobađanje od duboko ukorijenjenih navezanosti na grijeh. Kvalificiran i milosrdan ispovjednik može voditi osobu kroz duhovni rast i pomoći joj da prepozna korijene svoje borbe.

2. Molitveni život

Svakodnevno čitanje Svetog pisma: Božja riječ ima transformativnu moć. “Živa je, uistinu, riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh,” (Heb 4,12). Osobito se preporučuje meditirati nad odlomcima koji govore o identitetu osobe kao Božjeg djeteta i o svetosti tijela.

Molitva krunice: Snaga krunice u borbi protiv kušnji potvrđena je svjedočanstvom bezbroj svetaca. Sveti pater Pio rekao je: “Krunica je oružje za naše vrijeme.” Mnogi svjedoče o transformativnoj moći molitve krunice, posebno kada je mole svakodnevno i s vjerom.

Molitve oslobođenja: Ove molitve, kada se prakticioniraju pod vodstvom Crkve i uz razlučivanje, mogu pomoći u oslobađanju od dubokih duhovnih vezanosti. One se temelje na vjerovanju da Krist ima moć osloboditi vjernika od svih utjecaja koji ga udaljuju od Božjeg plana za njegov život.

3. Svjedočanstva duhovnog rasta i preobrazbe

Mnogi vjernici s homoseksualnim sklonostima koji su odlučili živjeti u skladu s crkvenim naukom svjedoče o plodovima svog duhovnog puta. Njihova svjedočanstva pokazuju da, iako borba može biti teška, duhovni napredak je uvijek moguć uz Božju milost.

Jedna takva osoba, Daniel, svjedoči: “Kroz redovitu ispovijed i primanje Euharistije, postupno sam počeo doživljavati slobodu od navezanosti koje su me godinama zarobljavale. Moja privlačnost nije jednostavno nestala, ali moj identitet više nije definiran njome, a moja sposobnost da živim kreposno značajno je ojačala.”

Slična svjedočanstva mogu se pronaći u knjigama poput “Iskorak iz homoseksualnosti” i “Bio sam gay”, koje pružaju osobne priče osoba koje su kroz duhovni put doživjele značajne promjene u svojem životu.

Iskustva egzorcista i duhovnih savjetnika

Iskusni egzorcisti i duhovni savjetnici svjedoče o važnosti sveobuhvatnog pristupa koji uključuje redoviti sakramentalni život, molitve oslobođenja i psihološku podršku.

Jedan iskusni egzorcist (NN), kroz svoje dugogodišnje iskustvo duhovnog vodstva i službe oslobađanja, susretao se s brojnim osobama koje su se borile s različitim sklonostima, uključujući i homoseksualne. Njegovo iskustvo govori da je ključno razumjeti kompleksnost ljudske seksualnosti, koja može biti pod utjecajem različitih faktora – kako bioloških i psiholoških, tako i duhovnih.

Prema svjedočanstvu ovog egzorcista, u nekim slučajevima korijeni određenih sklonosti mogu sezati do samog začeća. On je podijelio svoje duhovno iskustvo i zapažanja o tome kako se homoseksualnost najčešće razvija već od najranijih trenutaka života, od djeteta veličine zrna graška, čim je duša prisutna u začetom plodu. Prema njegovom iskustvu, kada roditelji snažno žele dijete određenog spola (na primjer, žele muško dijete a začeto je žensko, ili obrnuto), te svoje želje intenzivno izražavaju kroz misli ili razgovore, to može imati dubok utjecaj na razvoj djeteta.

Ovaj duhovnik je primijetio da dijete u svojoj nevinosti i želji da udovolji roditeljima može doživjeti unutarnju borbu koja potencijalno utječe čak i na hormonalni razvoj. Prema njegovom iskustvu, to je jedan od razloga zašto ponekad muške osobe mogu pokazivati izrazito feminine karakteristike ili se tako ponašati, dok ženske osobe mogu pokazivati izrazito maskuline karakteristike.

Važno je naglasiti da se ovim zapažanjima pristupa iz duhovne perspektive, ne kao znanstvenim tvrdnjama, već kao plodu dugogodišnjeg rada s osobama koje traže oslobođenje i iscjeljenje.

Spomenuti duhovnik posebno naglašava da se homoseksualnost i bludnost, poput depresije ili drugih psihičkih, hormonalnih ili fizičkih stanja, može liječiti duhovnim sredstvima, posebno kroz čestu ispovjed, molitve oslobođenja i svakodnevno primanje tijela Kristova u Euharistiji.

U svom savjetovanju, ovaj iskusni duhovnik često citira Ivanovo evanđelje gdje Isus govori: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,56) i “Tko jede moje tijelo, živjet će po meni” (Iv 6,57), te “Tko ne jede tijela Sina Čovječjega, nema života u sebi” (Iv 6,53). Ovi citati naglašavaju transformativnu moć Euharistije koja mijenja onog tko je prima, omogućujući mu da živi po Kristu i u Kristu.

Prema iskustvu ovog i drugih duhovnih savjetnika, kroz svakodnevno primanje Euharistije, redovitu ispovijed, molitve oslobođenja i, kada je potrebno, egzorcizme, mnoge osobe su doživjele značajno oslobođenje od različitih duhovnih i psiholoških opterećenja, uključujući i one vezane uz seksualnost.

Prema iskustvu duhovnih savjetnika, formiranje seksualnog identiteta može biti pod utjecajem različitih okolnosti od najranije dobi, uključujući i dinamiku obiteljskih odnosa. Oni primjećuju da očekivanja roditelja, verbalizirana ili ne, mogu imati utjecaj na psihološki razvoj djeteta, koje često ima duboku želju udovoljiti roditeljima.

Terapeutski i duhovni savjetnici naglašavaju da je svaka osoba jedinstvena i da ne postoji jednoobrazan pristup koji bi odgovarao svima. Ono što se pokazalo najdjelotvornijim je individualizirani pristup koji uključuje:

1. Redoviti sakramentalni život (ispovijed i Euharistija)
2. Duhovno vodstvo od strane iskusnog svećenika
3. Molitve oslobođenja kada su prikladne
4. Psihološka podrška koja poštuje katolički nauk o ljudskoj osobi
5. Zajednica podrške koja pruža autentično prijateljstvo i razumijevanje
   Važno je naglasiti da pristup autentične pastoralne skrbi nikada ne umanjuje urođeno dostojanstvo
   osobe, niti predlaže da osoba s homoseksualnim sklonostima ima manju vrijednost. Naprotiv, upravo
   zato što priznaje puno dostojanstvo svake osobe kao Božjeg djeteta, on želi ponuditi put prema
   punom procvatu tog dostojanstva kroz život milosti i kreposti.

Biti istinit i milosrdan istovremeno

Isus je rekao ženi uhvaćenoj u preljubu: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!” (Iv 8,11). Ova evanđeoska epizoda savršeno ilustrira istinski pastoralni pristup: Isus pokazuje milosrđe i razumijevanje, ali jasno imenuje grijeh i poziva na promjenu života.

Pastoralni pristup koji izbjegava govoriti istinu iz straha da će povrijediti osjećaje, zapravo ne pokazuje pravu ljubav. Kako je kardinal Sarah rekao: “Milosrđe bez istine je lažno milosrđe.”

Dokument “Fiducia Supplicans” izazvao je zabrinutost upravo zato što stvara konfuziju oko tradicionalnog katoličkog razumijevanja blagoslova. Blagoslov para kao para neizbježno sugerira odobravanje njihovog odnosa, bez obzira na teološke distinkcije koje dokument pokušava uspostaviti.

Pravi pastoralni put

Umjesto blagoslivljanja parova u odnosima koji ne mogu biti usklađeni s Božjim planom, autentični
pastoralni pristup uključuje:

1. Iskrenu dobrodošlicu svakoj osobi uz priznavanje njihovog urođenog dostojanstva kao Božjeg
   djeteta
2. Jasno naviještanje istine o Božjem planu za ljudsku seksualnost s ljubavlju i bez osude osobe
3. Individualno duhovno vodstvo koje pomaže osobi da postupno raste u slobodi i kreposnom
   životu
4. Poticanje na redoviti sakramentalni život kao primarno sredstvo duhovnog ozdravljenja i
   rasta
5. Molitve oslobođenja kada je to prikladno, uvijek u skladu s crkvenim smjernicama
6. Stvaranje autentičnih zajednica podrške gdje osobe mogu doživjeti pravo prijateljstvo i
   pripadnost
7. Individualni blagoslov osobe (ne para kao para) koji poziva na Božju milost za život u skladu s
   evanđeljem.
   Ovaj pristup jasno razlikuje između osobe (koja uvijek zaslužuje poštovanje i dostojanstvo) i
   određenih odnosa ili ponašanja (koji mogu biti objektivno neusklađeni s Božjim planom).

Zaključak

Autentična pastoralna skrb za osobe s homoseksualnim sklonostima ne sastoji se u blagoslivljanju odnosa koji ne mogu biti usklađeni s Božjim planom, već u pružanju istinskog puta oslobođenja i svetosti.

Kako je sv. Augustin rekao: “Ljubav se sastoji upravo u ovome: da živimo prema Božim zapovijedima.”

Kroz:

• redoviti sakramentalni život (posebno česte ispovijedi i svakodnevno primanje Euharistije),
• molitvu (krunicu i čitanje Svetog pisma),
• molitve oslobođenja (kada je to prikladno),

osobe mogu doživjeti postupno oslobođenje od navezanosti koje ih udaljuju od Božjeg plana.

Blagoslov pojedinca, uz poziv na obraćenje i krepostan život, uvijek je bio i ostaje dio pastoralnog pristupa Crkve. Međutim, blagoslov para kao para neizbježno sugerira odobravanje njihovog odnosa, što stvara konfuziju i ne služi istinskom dobru osoba.

Prava ljubav je uvijek utemeljena u istini. Stoga i naša pastoralna skrb mora biti istinoljubiva, pružajući jasnu viziju kreposnog života po Kristu – koji je moguć za sve vjernike, bez obzira na njihove kušnje ili sklonosti.