Samo posvećene ruke

Tijelo Kristovo nije „pomoćni posao“ – odgovor čuvara Predaje na ustanovljenje akolita i akolitkinja u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji

ljubavjeistina.com

studeni 2026.

Sv. Toma Akvinski, Sveto pismo, crkveni Oci, Tridentski sabor, kanonsko pravo i papa Benedikt XVI. protiv laičkog dijeljenja svete pričesti, uz svjedočanstva biskupa Athanasiusa Schneidera, kardinala Roberta Saraha, Raymonda Burkea i Gerharda Ludwiga Müllera, biskupa Ratka Perića i don Josipa Mužića

Uvodna riječ: zašto pišemo

Ono što se 14. rujna 2026. dogodilo u mostarskoj katedrali nije „mala liturgijska novost“, nego još jedna karika u lancu kojim se Presveti Oltarski Sakrament, Svetinja nad svetinjama, polagano pretvara u „pomoćni posao“ koji može obaviti bilo tko. Kad laici, muškarci i žene, redovito dijele Tijelo Kristovo dok su svećenici nazočni, zdravi i slobodni, to nije služba nego zamagljivanje onoga što je apostol Pavao „primio od Gospodina“ i predao Crkvi (1 Kor 11,23). To nije razvoj nauka, nego raskid s Predajom. Nije ni poslušnost crkvenom pravu, jer to isto pravo takvu praksu izričito osuđuje.

Pišemo to otvoreno, jer šutnja pred onim što se čini Tijelu Gospodnjem nije krepost. Pišemo i zato što su mnogi vjernici, nakon homilije u kojoj su predstavljeni kao ljudi „uskih shvaćanja“ i „predrasuda“, pitali: smijem li prijeći u red kod svećenika? Jesam li ohol ako želim primiti Gospodina iz posvećenih ruku? Zašto se smije sve, a tradicionalna misa ne smije?

Odgovor ne tražimo u svojim osjećajima, nego u Svetom pismu, u Ocima, u sv. Tomi Akvinskom, u kanonskom pravu, u dokumentima Svete Stolice i u svjedočanstvu pastira koje s pravom nazivamo čuvarima Predaje. Kritiziramo čine i odluke, a ne osobe. Za biskupa Petra Palića, za naše svećenike i za nove lektore i akolite molimo. Ali ljubav prema pastirima ne smije ušutkati istinu o Euharistiji. Ljubav je istina.

1. Što se dogodilo u Mostaru

Na svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa, u ponedjeljak 14. rujna 2026., na obljetnicu posvete katedrale Marije Majke Crkve i na šestu obljetnicu svoga ustoličenja, biskup mons. Petar Palić u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji prvi je put podijelio službe lektora i akolita vjernicima laicima. Prema službenom izvješću biskupije, postavljeno je šesnaest kandidata iz osam župa: sedam lektora i devet akolita. Među akolitima su dvije žene, od kojih je jedna redovnica. Službe su povjerene na pet godina, a novi službenici vršit će ih „u vlastitim župnim zajednicama, u zajedništvu i dogovoru sa župnicima“. Biskupijska najava naglasila je da „akolit ima posebnu službu povezanu s oltarom i euharistijskim slavljem“.

Imena novih službenika ovdje namjerno ne navodimo. Oni su vjernici koji su se odazvali pozivu svoga biskupa, i ovaj tekst nije upravljen protiv njih. Upravljen je protiv prakse i protiv odluke.

U homiliji je biskup govorio o križu kao mjeri svake službe. Zatim se, prema izvješću, „osvrnuo i na pojedina uska shvaćanja novih službi, osobito na stav da netko ne bi želio primiti svetu pričest iz ruke akolita“. Rekao je da „osobne simpatije, navike ili predrasude ne mogu određivati odnos prema Euharistiji“, i dodao:

„Ponekad nas sablažnjava pomisao da bismo svetu pričest primili iz ruke nekoga koga ne prihvaćamo, a premalo pazimo na vlastiti jezik. Upravo jezik zna biti prljaviji od ruku i cijeloga tijela kada njime vrijeđamo, ogovaramo, ponižavamo ili sijemo nepovjerenje. […] Zato se svi trebamo manje pitati čija nam ruka pruža Tijelo Gospodnje, a više kakvim ga srcem i kakvim jezikom primamo.“

Opomena o čistom srcu i čistom jeziku je evanđeoska i nitko je ne treba omalovažavati. Ali u njoj je jedno pitanje pogrešno postavljeno. Vjernici koji žele primiti Gospodina iz ruku svećenika ne pitaju se „čija je ruka“ iz simpatije ili antipatije. Oni postavljaju pitanje koje je Crkva sama postavljala dvije tisuće godina, na koje sv. Toma Akvinski odgovara cijelim člankom Teološke sume, i na koje Sveta Stolica i danas odgovara jasnim normama. Nije riječ o „predrasudi“, nego o vjeri.

Valja dodati i jednu znakovitu okolnost. Samo mjesec dana kasnije, 17. listopada 2026., biskup Palić zaredio je u Mostaru osmoricu đakona. Hercegovina, dakle, nije pustinja bez zaređenih službenika: ima biskupijskih svećenika, ima franjevaca, ima novih đakona. Zato pitanje „tko dijeli pričest“ ovdje nije stvar nužde, nego stvar izbora.

Liturgičar prof. dr. Zvonko Pažin, pišući o đakonskom ređenju na portalu Vjera i djela, priznaje da je đakonova liturgijska služba „danas na neki način kompromitirana“, jer gotovo sve što je po sebi đakonovo danas obavljaju i nezaređeni, a „izvanredni djelitelji dijele pričest“. To nije glas tradicionalističkog polemičara, nego katoličkog stručnjaka za liturgiju. Kad i đakon izgubi svoje mjesto kod oltara, jasno je da se ne radi o pomoći, nego o preslagivanju samoga reda Crkve.

2. Valjano – ali to nije pitanje. Zakonito po slovu – ali raskid s Predajom

Hostija koju pruža akolit jest Tijelo Kristovo, jer valjanost ovisi o posveti, a ne o ruci koja dijeli. To nitko ozbiljan ne osporava, i to ovdje kažemo jednom zauvijek. Ali pitanje nikada nije bilo je li to Krist, nego kako Crkva postupa s Kristom. Upravo zato što je to On, cijelim svojim bićem, Tijelom, Krvlju, dušom i božanstvom, pitanje „čija ruka“ nije sporedno.

Branitelji nove prakse odgovaraju: „Sve je zakonito. Papa Franjo je 2021. promijenio kan. 230, biskup samo provodi zakon.“ Točno je da je slovo zakona promijenjeno. Ali ono što je zakonito po slovu ne mora biti dobro, razborito ni u skladu s Predajom. Ako nešto učinim zaobilaznim putem, to ne znači da je u duhu zakona.

Sv. Toma Akvinski definira zakon kao „neku uredbu razuma radi općeg dobra, koju je proglasio onaj tko ima brigu o zajednici“ (quaedam rationis ordinatio ad bonum commune, ab eo qui curam communitatis habet, promulgata, S. Th. I-II, q. 90, a. 4). Zakon nije puka volja zakonodavca; on mora biti uređen razumom prema općem dobru. A o mijenjanju zakona Toma daje načelo koje bi trebalo stajati nad svakom liturgijskom reformom:

„Ipsa mutatio legis, quantum in se est, detrimentum quoddam habet communis salutis: quia ad observantiam legum plurimum valet consuetudo […]. Et ideo nunquam debet mutari lex humana, nisi ex aliqua parte tantum recompensetur communi saluti, quantum ex ista parte derogatur.“

„Sama promjena zakona, sama po sebi, nanosi neku štetu općem dobru, jer za obdržavanje zakona najviše vrijedi običaj […]. Zato se ljudski zakon nikada ne smije mijenjati, osim ako se općem dobru s jedne strane nadoknadi onoliko koliko mu se s druge strane oduzima.“ (S. Th. I-II, q. 97, a. 2)

Primijenimo to pošteno. Što je Crkva dobila time što laici rutinski dijele Presveto? Pričest traje nekoliko minuta kraće. A što je izgubila? Svijest da je ono što se dijeli Svetinja nad svetinjama. Razliku između zaređenoga i općega svećeništva. Znak posvećenih ruku koji je stoljećima poučavao bolje od tisuću propovijedi. Po Tominu mjerilu promjena nije opravdana.

Isto uči i samo kanonsko pravo. Kan. 17 traži da se zakoni tumače prema vlastitom značenju riječi, a u nejasnoći prema „namjeri zakonodavca“ (mens legislatoris). Kan. 27 kaže da je „običaj najbolji tumač zakona“. Namjera zakonodavca kod izvanrednih djelitelja izražena je u nizu dokumenata i potpuno je jasna: oni su izvanredni, dopunski i privremeni. Kad izvanredno postane redovito, slovo je možda sačuvano, ali je duh zakona izdan.

3. Spiritus Domini: raskid, a ne razvoj

Što je promijenjeno

Pavao VI. je motuproprijem Ministeria quaedam (15. kolovoza 1972.) ukinuo tonzuru, niže redove i subđakonat, a lektorat i akolitat preoblikovao u „službe“ (ministeria) koje se mogu povjeriti i laicima. Ali u točki VII. jasno je propisao:

„Institutio Lectoris et Acolythi, iuxta venerabilem traditionem Ecclesiae, viris reservatur.“

„Ustanovljenje lektora i akolita, prema časnoj predaji Crkve, pridržano je muškarcima.“

Zakonik kanonskoga prava iz 1983. preuzeo je tu odredbu u kan. 230 § 1, koji je govorio o „laicima muškarcima“ (viri laici). Papa Franjo je motuproprijem Spiritus Domini od 10. siječnja 2021. riječ „muškarci“ izbrisao. U pismu kardinalu Luisu Ladariji, tadašnjem pročelniku Kongregacije za nauk vjere, obrazložio je da je riječ o laičkim službama utemeljenima na krštenju, koje se bitno razlikuju od zaređenih, i pozvao se na prijedloge biskupskih sinoda, osobito Sinode za Amazoniju (2019.).

Ali Pavao VI. nije rekao da je pridržaj muškarcima puki običaj kojim se slobodno raspolaže. Rekao je da je ustanovljenje pridržano muškarcima upravo zato što to traži „časna predaja Crkve“. Predaja je bila razlog odredbe. Spiritus Domini nije razvio tu predaju, nego ju je preokrenuo.

Predaja koju se preokrenulo

I nije to bila neka sporedna ili kasna predaja, nego jedna od najdosljednijih u povijesti Crkve:

• Laodicejski sabor (4. st.), kan. 44, zabranjuje ženama pristup oltaru.
• Papa Gelazije I. (494.), u pismu biskupima Lukanije, osuđuje praksu da „žene služe kod svetih oltara“ (feminas sacris altaribus ministrare).
• Zakonik kanonskoga prava iz 1917., kan. 813 § 2: službenik koji poslužuje misu „neka ne bude žena“, osim kad nema muškarca, i to uz uvjet da žena odgovara izdaleka „i da nipošto ne pristupa oltaru“.
• Ivan Pavao II., instrukcija Inaestimabile donum (1980.), br. 18: ženama nije dopušteno vršiti službu ministranta kod oltara.
• Ivan Pavao II., Ordinatio sacerdotalis (1994.): Crkva „nema nikakve ovlasti“ podijeliti svećeničko ređenje ženama, i ta se presuda mora definitivno držati.

Sv. Vinko Lerinski (Commonitorium, 434.) postavio je mjerilo koje Crkva uvijek priznaje: pravi napredak vjere jest profectus, rast iste stvari „u istom nauku, u istom smislu i u istom značenju“ (in eodem scilicet dogmate, eodem sensu eademque sententia), a ne permutatio, pretvaranje jedne stvari u drugu. Kad se odredba koja se poziva na „časnu predaju“ jednim potezom ukine, to nije profectus.

Pet argumenata biskupa Athanasiusa Schneidera

Biskup Athanasius Schneider, pomoćni biskup Astane u Kazahstanu, objavio je 22. siječnja 2021. opsežnu studiju o Spiritus Domini (na portalima New Liturgical Movement i LifeSiteNews). Njegovi argumenti zaslužuju da ih svaki katolik u Hercegovini upozna.

Prvo: gesta velikog i jasnog raskida. Schneider piše da je papa Franjo „gestom velikog i jasnog raskida s neprekinutom i univerzalnom predajom Istočne i Zapadne Crkve“ izmijenio kan. 230 § 1. Ističe da je neprekinuta predaja opće Crkve ne samo zabranjivala ženama vršenje liturgijske službe lektora i akolita, nego da je kanonsko pravo Crkve ženama zabranjivalo i primanje nižih redova. Lektorat i akolitat bili su stube prema svetom redu. Na Istoku se za niže redove i danas govori o cheirothesia, polaganju ruke, različitom od sakramentalne cheirotonia. To nisu bile „laičke službe“, nego stupnjevi klerikata.

Drugo: Bog sam određuje kako ga treba štovati. Schneider polazi od toga da bogoštovlje nije ljudski izum. Navodi papu Klementa Rimskoga (oko 96.): „Velikom svećeniku dodijeljene su njemu svojstvene službe, svećenicima je određeno vlastito mjesto, levitima pripadaju posebne službe, a laik je vezan propisima koji se odnose na laike“ (1 Klem 40,5). I dalje: „Neka svaki od vas, braćo, na svojem mjestu bude ugodan Bogu… ne prestupajući utvrđeno pravilo svoje službe“ (1 Klem 41,1). Treći rimski biskup, učenik apostola, već je znao da bogoštovlje Novoga saveza ima svoj red (táxis) koji je Bog htio.

Treće: pogrešno shvaćanje općeg svećeništva. Od Ministeria quaedam do Spiritus Domini provlači se misao da je služba u svetištu izraz „općeg svećeništva krštenika“. Schneider upozorava da je takvo izjednačavanje bliže protestantskom nego katoličkom shvaćanju. Drugi vatikanski sabor uči da se opće i službeno svećeništvo razlikuju „bitno, a ne samo po stupnju“ (essentia et non gradu tantum, LG 10). Laik ima duhovno svećeništvo da prinosi sebe, svoj rad, svoju molitvu i svoje žrtve. To nije služba u svetištu.

Četvrto: marijanski model. Najsvetija i bezgrješna Djevica Marija, Majka Crkve i Kraljica apostola, nikada nije vršila službu lektora ili akolita. Nitko nije bio bliže Kristu od nje, nitko nije bio dostojniji dodirnuti Njegovo Tijelo od one koja ga je nosila pod srcem. Ali ona nije stajala za oltarom. Pravo sudjelovanje žene u liturgiji, kaže Schneider, slijedi Marijin model primanja, klanjanja i duhovnog materinstva, a ne klerikalizaciju.

Peto: sklizak teren. Schneider upozorava da se time u samu srž rimske liturgije unosi duh feminizma i otvara logički lanac zahtjeva: od akolitkinje do đakonise, od đakonise do svećenice. Upravo se to i dogodilo. Neki su progresivni teolozi otvoreno pozdravili Spiritus Domini kao početak rušenja veze između službe u svetištu i muškoga spola, a zahtjevi za ženskim đakonatom nisu utihnuli ni nakon sinode.

Schneider je istu misao izrekao i deset godina ranije. U predavanju iz 2012. nabrojio je „pet rana liturgijskog otajstvenog tijela Kristova“: (1) slavlje okrenuto prema narodu, (2) pričest na ruku, (3) nove molitve prinosa darova, (4) gotovo potpuni nestanak latinskog jezika i (5) vršenje službi lektora i akolita od strane žena te laika u civilnoj odjeći. Mostarski događaj 14. rujna 2026. dodiruje izravno petu ranu, a posredno i drugu.

Zašto je to povezano s pričešću

Akolit nije samo „pomoćnik kod oltara“. Po samoj svojoj službi on je izvanredni djelitelj svete pričesti (kan. 910 § 2). Spiritus Domini je zato ženama otvorio stalno, ustanovljeno dijeljenje Tijela Kristova, ono što Gelazije, Laodiceja, Zakonik iz 1917. i Ivan Pavao II. nisu dopuštali ni u obliku ministriranja. Tko brani mostarsku praksu, mora priznati da ne brani „razvoj“, nego preokret.

4. Sv. Toma Akvinski: „Eiusdem est hoc sacramentum dispensare et consecrare“

Anđeoski naučitelj, kojega je Crkva proglasila zajedničkim učiteljem i koji je napisao Oficij Tijelova, na pitanje tko dijeli Tijelo Kristovo odgovara izravno i bez okolišanja. U Teološkoj sumi (III, q. 82, a. 3) postavlja pitanje: Utrum dispensatio huius sacramenti pertineat ad solum sacerdotem – „Pripada li dijeljenje ovoga sakramenta samo svećeniku?“

Sed contra: „takva drskost“

Prije svoga odgovora Toma navodi crkveni propis iz Gracijanova Dekreta (De consecratione, dist. 2):

„Pervenit ad notitiam nostram quod quidam presbyteri laico aut feminae corpus Domini tradunt ad deferendum infirmis. Ergo interdicit synodus ne talis praesumptio ulterius fiat, sed presbyter per semetipsum infirmos communicet.“

„Doznali smo da neki prezbiteri predaju Tijelo Gospodnje laiku ili ženi da ga odnesu bolesnima. Zato sinoda zabranjuje da se takva drskost (praesumptio) ubuduće čini, nego neka prezbiter sam pričešćuje bolesne.“

Primijetimo riječ: praesumptio, drskost, preuzetnost. Ne „pastoralna fleksibilnost“, ne „suradnja laika“, nego drskost. I primijetimo kontekst: riječ je čak o nošenju pričesti bolesnima, dakle o nečemu što bi danas mnogi smatrali najopravdanijim razlogom. Sinoda kaže: neka to čini svećenik sam.

Respondeo: tri razloga

„Respondeo dicendum quod ad sacerdotem pertinet dispensatio corporis Christi, propter tria. Primo quidem quia, sicut dictum est, ipse consecrat in persona Christi. Ipse autem Christus, sicut consecravit corpus suum in cena, ita et aliis sumendum dedit. Unde, sicut ad sacerdotem pertinet consecratio corporis Christi, ita ad eum pertinet dispensatio. Secundo, quia sacerdos constituitur medius inter Deum et populum. Unde, sicut ad eum pertinet dona populi Deo offerre, ita ad eum pertinet dona sanctificata divinitus populo tradere. Tertio quia, in reverentiam huius sacramenti, a nulla re contingitur nisi consecrata, unde et corporale et calix consecrantur, similiter et manus sacerdotis, ad tangendum hoc sacramentum. Unde nulli alii tangere licet, nisi in necessitate, puta si caderet in terram, vel in aliquo alio necessitatis casu.“

„Odgovaram: dijeljenje Tijela Kristova pripada svećeniku iz tri razloga. Prvo, zato što on posvećuje u osobi Kristovoj. A sam Krist, kako je na večeri posvetio svoje tijelo, tako ga je i drugima dao da ga blaguju. Stoga, kao što svećeniku pripada posvećenje Tijela Kristova, tako mu pripada i dijeljenje. Drugo, zato što je svećenik postavljen kao posrednik između Boga i naroda. Kao što njemu pripada prinositi Bogu darove naroda, tako mu pripada i narodu predavati darove koje je Bog posvetio. Treće, zato što se, iz poštovanja prema ovom sakramentu, njega ne dotiče ništa osim posvećenoga. Zato se posvećuju i korporal i kalež, a isto tako i ruke svećenika, da bi dotičale ovaj sakrament. Stoga nikomu drugomu nije dopušteno dotaknuti ga, osim u nuždi, primjerice kad bi pao na zemlju, ili u kojem drugom slučaju nužde.“

Svaki od tri razloga sam po sebi ruši današnju praksu.

Prvi razlog je kristološki. Na Posljednjoj večeri Krist nije posvetio kruh pa ga onda predao apostolima da ga podijele jedni drugima. On je sam posvetio i sam dao. Svećenik koji posvećuje in persona Christi zato i dijeli in persona Christi. Kad svećenik posveti, a zatim sjedne i prepusti dijeljenje drugima, on lomi jedinstvo čina koji je sam Krist ustanovio.

Drugi razlog je posrednički. Svećenik prinosi Bogu darove naroda i vraća narodu darove Božje. To je jedan pokret, gore i dolje, kao Jakovljeve ljestve. Laik koji dijeli Presveto ne stoji „između Boga i naroda“, nego je i sam dio naroda. Kad on dijeli, narod daje samome sebi.

Treći razlog je razlog štovanja, i on je najjasniji. Toma ne kaže, kako se često krivo prepričava, da „sve što dodiruje Presveto postaje posvećeno“. On kaže upravo obrnuto i mnogo strože: Presveto ne dotiče ništa što nije posvećeno (a nulla re contingitur nisi consecrata). Posvećenje dolazi prije dodira i omogućuje ga. Zato se posvećuju korporal i kalež. Zato se pri ređenju pomazuju ruke svećenika. Ne radi ukrasa, nego ad tangendum hoc sacramentum, „da bi dotičale ovaj sakrament“. Ruka akolita nije pomazana. Ruka akolitkinje nije pomazana. Po Tominu nauku one nisu posvećene za taj dodir.

Ad 1: ni đakonu, osim u nuždi

Toma se zatim osvrće na prigovor da i đakoni dijele. Odgovara:

„Diaconus, quasi propinquus ordini sacerdotali, aliquid participat de eius officio, ut scilicet dispenset sanguinem, non autem corpus, nisi in necessitate, iubente episcopo vel presbytero.“

„Đakon, kao onaj koji je blizu svećeničkog reda, ima neki udio u njegovoj službi: dijeli Krv, ali ne i Tijelo, osim u nuždi, po nalogu biskupa ili prezbitera.“

Krv je u kaležu, pa je đakon ne dotiče izravno. Tijelo se dotiče rukom. Zato ga ni zaređeni đakon, koji je primio sakrament svetoga reda i polaganje biskupovih ruku, ne smije redovito dijeliti, nego samo u nuždi i po nalogu. Ako je to vrijedilo za đakona, što reći o laiku koji nije primio nikakav sakrament reda?

Ad 2: istomu pripada dijeliti i posvećivati

„Eiusdem est hoc sacramentum dispensare et consecrare.“

„Istomu pripada ovaj sakrament dijeliti i posvećivati.“

To je cijela teologija u jednoj rečenici. Tko prinosi Žrtvu, taj je i daje. Razdvojiti posvećivanje od dijeljenja znači razdvojiti ono što je Krist sjedinio.

Ostala mjesta iz Tome

Toma isto načelo ponavlja na više mjesta.

• III, q. 82, a. 1 ad 2: „Pravedni laik sjedinjen je s Kristom duhovnim jedinstvom po vjeri i ljubavi, ali ne po sakramentalnoj vlasti. Stoga ima duhovno svećeništvo da prinosi duhovne žrtve“ (habet spirituale sacerdotium ad offerendum spirituales hostias). Opće svećeništvo laika je stvarno, ali je duhovno, a ne sakramentalno. Ono ne daje vlast nad Presvetim.
• III, q. 82, a. 1 ad 3: „Premda u slučaju nužde laik može krstiti, ipak ne može ostvariti ovaj sakrament.“ Toma postavlja obrazac nužde, ali uvijek kao iznimku.
• III, q. 67, a. 3: laik smije krstiti samo u nuždi, jer je krštenje nužno za spasenje. Ako laiku i ono što je najnužnije pripada samo u nuždi, onda a fortiori ne može redovito vršiti službu koja pripada svećeniku kod Euharistije.
• III, q. 82, a. 4: svećenik koji posvećuje mora i sam blagovati, a u opisu obreda (q. 83, a. 4) Toma kaže da svećenik prima prvi, a zatim daje drugima, jer „tko drugima dijeli božanske stvari, mora najprije sam u njima imati udjela“. To je točan red: sumere – dare, primiti – dati.
• III, q. 82, a. 10: svećenik ne smije potpuno odustati od slavljenja, jer bi time narod lišio sakramenta. Njegova je zadaća služiti narodu Euharistijom, a ne štedjeti vrijeme.

Posvećeno posuđe i mrvice

U III, q. 83, a. 3 Toma tumači zašto se posvećuje sve čime se služi u ovom sakramentu: „i zato da pokažemo štovanje prema sakramentu, i da predočimo svetost koja je učinak Kristove muke“. Crkva i oltar „stječu posebnu duhovnu krepost“ (ad 3). Dotrajala oltarna platna i svijećnjaci spaljuju se, a pepeo se sklanja da ga ne gaze noge. Kalež mora biti od dostojne kovine, ne od drva koje upija Krv ni od stakla koje se lomi, „iz poštovanja prema sakramentu“ (ad 6). Korporal je od lana, jer je u lan bilo povijeno Kristovo tijelo u grobu (ad 7).

U odgovoru ad 8 Toma kaže nešto što razrješava cijelu raspravu o „valjanosti“: ako svećenik nad pravom tvari s pravom nakanom izgovori riječi posvete, on i bez svih propisanih stvari „uistinu posvećuje Tijelo Kristovo, ali teško griješi jer ne slijedi obred Crkve“. Valjano dakle ne znači dopušteno, a još manje dolično. Tko kaže „ali pričest od akolita je valjana!“, nije ništa rekao o tome je li ta praksa dobra.

U III, q. 83, a. 5 Toma tumači zašto svećenik nakon posvete drži spojene palac i kažiprst kojima je dotaknuo Tijelo: „da se, ako se koja mrvica prilijepi uz prste, ne raspe; a to pripada štovanju ovoga sakramenta“. U a. 6 prenosi propise o nezgodama, poput prolivene Krvi, s brigom da ni najmanja čestica ne bude obeščašćena. Poruka je jasna: svaka čestica je Krist. Što se događa s mrvicama na rukama desetaka laika koji nisu odgojeni u toj brizi, i koji nakon dijeljenja ne čiste prste nad kaležom?

Kad raste mnoštvo, raste i oprez

Najzanimljivije za našu temu je mjesto III, q. 80, a. 12. Toma tumači zašto se narodu više ne daje Krv:

„Crescente multitudine populi Christiani, in qua continentur senes et iuvenes et parvuli, quorum quidam non sunt tantae discretionis ut cautelam debitam circa usum huius sacramenti adhiberent, ideo provide in quibusdam Ecclesiis observatur ut populo sanguis sumendus non detur, sed solum a sacerdote sumatur.“

„Budući da je mnoštvo kršćanskoga puka naraslo, a u njemu su starci, mladi i djeca, od kojih neki nemaju toliko razbora da bi primijenili dužni oprez pri uporabi ovoga sakramenta, zato se mudro u nekim Crkvama obdržava da se narodu ne daje Krv, nego je prima samo svećenik.“

Pogledajmo logiku. Kad se mnoštvo umnožilo, Crkva nije umnožila djelitelje. Učinila je suprotno: smanjila je opasnost i povećala oprez. Danas se, naprotiv, mnoštvo navodi kao razlog da se Presveto preda u više ruku i da se umnoži upravo ono što povećava opasnost. To je točno obrnuto od Tomine mudrosti.

Akolit u Tomino doba

U Tomino vrijeme akolit je bio niži red, dakle klerik, primljen u klerički stalež. Supplementum Teološke sume (q. 37, koji je Tomin učenik Reginald iz Piperna sastavio iz Tomina komentara Sentencija) kaže da akolit pri ređenju prima prazni vrč (urceolus) i da akoliti „vrše čin samo nad vrčem, a ne nad sadržajem“ (a. 2 ad 6). Za đakona kaže da „nije njegovo dotaknuti Tijelo Kristovo, nego nositi Tijelo na pateni i dijeliti Krv kaležom“ (a. 4 ad 5).

Dakle, Tomin akolit, koji je bio klerik, nije dotaknuo Tijelo Kristovo. Današnji akolit, koji je laik, dijeli ga. To nije kontinuitet, nego obrat.

Sacris solemniis: što je Crkva pjevala

Najljepše je Toma isto izrekao u himnu Sacris solemniis za Tijelovo (1264.), koji se stoljećima pjevao u cijeloj Crkvi:

Sic sacrificium istud instituit, cuius officium committi voluit solis presbyteris, quibus sic congruit, ut sumant, et dent ceteris.

Tako ustanovi ovu žrtvu, čiju je službu htio povjeriti samo prezbiterima, kojima tako dolikuje da je sami blaguju i daju ostalima.

Solis presbyteris – samo prezbiterima. Ut sumant, et dent ceteris – da je sami blaguju i daju ostalima. To nije pjesnička slučajnost, nego isti nauk kao u Sumi: eiusdem est dispensare et consecrare. Sljedeća kitica istoga himna je Panis angelicus, koju i danas pjevamo. Crkva je stoljećima, svake godine na Tijelovo, pjevala da je dijeljenje Kruha anđeoskoga povjereno prezbiterima. Lex orandi, lex credendi: kako molimo, tako vjerujemo.

Što bi protivnici mogli istaknuti iz Tome

Pošten čitatelj Tome zna da protivnici imaju dva argumenta, i oba se lako razrješavaju.

„Toma dopušta nuždu.“ Točno. Ali pogledajmo njegove primjere: hostija je pala na zemlju, „ili kakav drugi slučaj nužde“ (necessitatis casus). To su hitni slučajevi. Nedjeljni raspored misa nije necessitas. Toma ne kaže „nikada“, ali kaže „nikada bez nužde“. Cijela je rasprava zato o tome što jest, a što nije nužda. A na to, kako ćemo vidjeti, odgovara i današnje pravo.

„Današnji akolit nije Tomin akolit.“ Točno, i upravo zato je Toma važan. On pokazuje da je današnja praksa novost bez presedana u Predaji. Tomina tri razloga i danas su teološki istinita: svećenik i danas posvećuje in persona Christi, i danas je posrednik, i danas su mu ruke pomazane. Zato ta tri razloga i danas određuju kada se izvanredna služba smije vršiti: samo kad svećenika doista nema ili ne može.

5. Što kaže Biblija o Svetinji

Sveto pismo ne poznaje „liturgijsku praktičnost“ kao mjerilo bogoštovlja. Ono poznaje svetost i red. Starozavjetne obredne propise ne čitamo kao zakone koji doslovno obvezuju kršćane (usp. Heb 7–10), nego kao pouku o tome kako Bog gleda na ono što je sveto. A Novi zavjet svetost ne ukida, nego je uzdiže: ono što je bio Kovčeg saveza, sada je Tijelo Kristovo. Ako je sjena tražila takav strah Božji, koliko više zbilja (Kol 2,17; Heb 10,1).

Svetost mjesta, posuđa i ruku

„Izuj obuću s nogu, jer je mjesto na kojem stojiš sveto tlo“ (Izl 3,5). Na Sinaju narod ne smije prijeći granicu oko gore, a i svećenici „koji pristupaju k Jahvi neka se posvete“ (Izl 19,12.22). Šator, kovčeg i sve posuđe pomazuju se, „da budu presveti; što god ih se dotakne, bit će sveto“ (Izl 30,26–29; 40,9–11). To je biblijska podloga Tomina corporale et calix consecrantur.

Svećenici se uvode u službu izrazom koji hebrejski glasi millē’ yād, „napuniti ruku“ (Izl 28,41; 29,9; Lev 8,33). Ruka svećenika je ruka koju je Bog „napunio“ za službu. Kršćanska predaja u tome vidi pralik pomazanih ruku svećenika Novoga saveza.

„Tuđa vatra“: dobra nakana ne zamjenjuje Božji red

Nadab i Abihu, sinovi Aronovi, prinijeli su pred Gospodinom „tuđu vatru, kakvu im on nije naredio“, i oganj ih je proždro (Lev 10,1–2). Mojsije tumači: „Na onima koji su mi blizu pokazat ću se svetim“ (Lev 10,3). Odmah zatim Bog nalaže svećenicima: „Morate razlikovati sveto od nesvetoga“ (Lev 10,10). Ezekiel kasnije optužuje svećenike Izraela: „Ne razlikuju sveto od profanoga“ (Ez 22,26), i obećava da će pravi svećenici „učiti narod razlikovati sveto od profanoga“ (Ez 44,23).

To je srž problema. Kad laik i svećenik rade istu stvar kod oltara, kad nema više razlike između posvećenih i neposvećenih ruku, narod prestaje razlikovati sveto od profanoga.

Kehatovci: i među službenicima postoje stupnjevi

Leviti Kehatovci imali su zadaću nositi najsvetije predmete Šatora. Ali svećenici su ih najprije morali pokriti, „da ne dotaknu svetinje, jer bi poginuli“ (Br 4,15). Nisu smjeli ni pogledati svetinju (Br 4,20). Dakle i među onima koji su bili posvećeni za službu postojala je stupnjevitost. Nisu svi smjeli sve.

Korah: „Sva je zajednica sveta!“

Pobuna Koraha počinje rečenicom koja zvuči vrlo moderno: „Dosta vam je! Ta sva je zajednica sveta, svi su sveti, i među njima je Jahve. Zašto se onda uzdižete nad zborom Jahvinim?“ (Br 16,3). To je drevni oblik argumenta „svi smo svećenici, pa svi možemo sve“. Mojsije odgovara: „Malo li vam je… da vas je Bog izdvojio… a sad tražite još i svećeništvo?“ (Br 16,9–10). I Bog potvrđuje: „nijedan nepozvani, koji nije od Aronova potomstva, ne smije pristupiti“ (Br 17,5).

Netko će reći: Korah je sam sebi prisvojio službu, a akolitima ju je povjerio biskup. Točno. Ali Korahov argument, „sva je zajednica sveta“, jest upravo argument kojim se danas brani izjednačavanje svih službi. Pouka Br 16 nije samo u tome tko daje ovlast, nego u tome da razlika službi dolazi od Boga, a ne od zajednice.

Uza: kola umjesto ramena

Kad je David prenosio Kovčeg saveza u Jeruzalem, stavio ga je na nova kola. Kad su volovi posrnuli, Uza je pružio ruku da pridrži Kovčeg, dakle iz dobre namjere, „i Bog ga udari ondje zbog te nesmotrenosti“ (2 Sam 6,6–7). Zašto? David kasnije sam priznaje uzrok: „Budući da ga prvi put niste nosili vi, udario nas je Jahve, Bog naš, jer ga nismo tražili kako je propisano“ (1 Ljet 15,13). Hebrejski kaže kammišpāṭ, „prema propisu“. Kovčeg su trebali nositi leviti na ramenima (Br 4,15; 7,9), a stavili su ga na kola, kao što su to činili Filistejci. Zato David zaključuje: „Kovčeg Božji ne smije nositi nitko osim levita“ (1 Ljet 15,2).

To je točna slika naše teme. Kola su bila praktičnija od ramena. Brža, lakša, manje zahtjevna. Ali nisu bila Božji red. Današnji argument „ne stignemo“, „misa bi trajala predugo“, „jednostavnije je“ isti je argument kola. Praktičnost ne smije nadomjestiti ono što je propisano.

Šaul i Uzija: kad vrijeme pritišće

Šaul je čekao Samuela da prinese žrtvu, ali „narod se počeo razilaziti“. Pod pritiskom vremena Šaul je sam prinio žrtvu. Samuel mu je rekao: „Ludo si učinio“ (1 Sam 13,8–13). Argument „narod se razilazi“, „ljudi žure“, „nema vremena“ star je tri tisuće godina, i Pismo ga je već osudilo.

Kralj Uzija, moćan i uspješan, ušao je u Hram kaditi. Svećenik Azarja s osamdeset svećenika stao mu je na put: „Nije tvoje, Uzija, kaditi Jahvi, nego svećenika, sinova Aronovih, koji su posvećeni za kađenje“ (2 Ljet 26,18). Primijetimo: pravo na čin vezano je uz posvećenje. Uziju je pogodila guba.

Pošten izuzetak: posvećeni kruhovi

Branitelji laičkog dijeljenja navode Davida, koji je s pratnjom jeo posvećene kruhove (1 Sam 21,1–7), što je i sam Isus spomenuo (Mt 12,3–4). To je pošten primjer, i on potvrđuje Tomino načelo nužde: David je bio u bijegu i gladan. Ali primijetimo dvije stvari. Prvo, to je bila stvarna nužda, a ne nedjeljni raspored. Drugo, David kruhove nije uzeo sam: dao mu ih je svećenik Ahimelek.

Prorok i Malahija

Kad je Izaija vidio Gospodina, jedan od serafina uzeo je žeravicu s oltara, i to kliještima, i dotaknuo njome prorokove usne (Iz 6,6–7). Crkveni Oci, osobito na Istoku, u tom su prizoru vidjeli sliku Euharistije: ni anđeo ne dira golom rukom ono što je s Božjeg oltara. Bizantska liturgija i danas pri pričesti ponavlja serafinove riječi: „Evo, ovo se dotaklo usana tvojih.“

Prorok Malahija kori svećenike koji „stol Jahvin“ smatraju „prezrenim“ i prinose ono što je lakše i jeftinije (Mal 1,7.12–13). I dodaje: „Usne svećenikove čuvaju znanje, i iz njegovih se usta traži nauk, jer on je glasnik Jahve nad vojskama“ (Mal 2,7).

Novi zavjet: Krist sam daje

Na Posljednjoj večeri Isus „uze kruh, izreče blagoslov, razlomi ga i dade učenicima“ (Mt 26,26; usp. Lk 22,19). Krist ne stavlja kruh na stol da ga svatko uzme, niti ga daje Petru da ga podijeli ostalima. On sam daje. Tomin prvi razlog izravno proizlazi iz ovoga retka.

U Ivanovu evanđelju Isus govori o svom Tijelu glagolom trōgō, „žvakati, glodati“: „Tko jede (ho trōgōn) moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni“ (Iv 6,54). Taj je realizam bio toliko jak da su mnogi učenici otišli (Iv 6,66), a Isus nije ublažio nauk da bi ih zadržao.

Pavao naziva apostole „upraviteljima Božjih otajstava“ (oikonomoi mystēriōn) i dodaje: „od upravitelja se traži da bude vjeran“ (1 Kor 4,1–2). Upravitelj ne raspolaže otajstvima kako mu je zgodno, nego vjerno čuva ono što mu je povjereno.

Pavao zatim upozorava: „Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje… Jer tko jede i pije, a ne razlikuje (mē diakrinōn) tijela, osudu sebi jede i pije“ (1 Kor 11,27.29). Sve što zamagljuje razliku između ovoga Kruha i svakoga drugoga kruha pastoralno je opasno. I zaključuje: „Sve neka bude dolično i uredno“ (kata taxin, 1 Kor 14,40).

Poslanica Hebrejima kaže o svećeništvu: „Nitko sam sebi ne uzima te časti, nego je prima onaj koga Bog pozove, kao Arona“ (Heb 5,4). I opominje: „Služimo Bogu ugodno, sa strahopoštovanjem i strahom, jer Bog je naš oganj što proždire“ (Heb 12,28–29). Tko krv saveza „smatra običnom“ (koinon, Heb 10,29), pada pod strogi sud. „Imamo žrtvenik“ (Heb 13,10), i ne prilazi mu se kako tko hoće.

I sam Gospodin je rekao: „Ne dajite svetinje psima“ (Mt 7,6). Didahe, najstariji kršćanski spis izvan Novoga zavjeta, taj redak primjenjuje upravo na Euharistiju (Did. 9,5).

„Neka je proklet!“ – Pavao dvaput zaredom

Galaćanima, kojima su judaizanti nametali „drugo evanđelje“, Pavao piše riječi kakve nigdje drugdje ne ponavlja tako žestoko:

„Ali kad bismo vam i mi, ili anđeo s neba, navješćivali evanđelje mimo onoga što vam mi navijestismo, neka je proklet (anathema estō)! Kao što smo već rekli, i sada opet velim: navješćuje li vam tko evanđelje mimo onoga što primiste, neka je proklet (anathema estō)!“ (Gal 1,8–9)

Apostol anatemu izriče dvaput zaredom. U Pismu to nikad nije slučajno. Ni apostol, ni anđeo s neba nema vlast mijenjati ono što je primljeno.

A što je Pavao primio i predao? Pogledajmo glagole. Galaćanima kaže: „mimo onoga što primiste“ (parelabete, Gal 1,9), i za sebe: „Ja ga nisam primio od čovjeka“ (parelabon, Gal 1,12). Korinćanima o Euharistiji kaže istim riječima: „Ja sam, naime, primio (parelabon) od Gospodina što sam vam i predao (paredōka): Gospodin Isus one noći kad je bio predan uze kruh…“ (1 Kor 11,23). Isti rječnik predaje! Euharistija za Pavla nije liturgijski detalj kojim se slobodno raspolaže, nego dio evanđelja koje je „primio od Gospodina“ i koje se ne smije mijenjati.

Zato tvrdimo jasno: praksa koja sustavno zamagljuje vjeru u stvarnu prisutnost, koja Svetinju nad svetinjama predaje u neposvećene ruke kad za to nema nikakve nužde, i koja vjernike koji to ne žele proglašava ljudima „predrasuda“, iskrivljuje ono što je Crkva primila i što mora predati neokrnjeno. To je izdaja onoga što se naziva „poklad“ (1 Tim 6,20), „vjera jednom zauvijek predana svetima“ (Jd 3), „predaje koje ste naučili bilo riječju bilo poslanicom“ (2 Sol 2,15).

Ne izričemo anatemu nad bilo kojom osobom. To nije naša služba, i nemamo na to pravo. Ali ponavljamo Pavlovu riječ, jer ona vrijedi za sve, i za nas same: tko mijenja ono što je primljeno od Gospodina, stavlja se pod Božji sud. Zato i mi molimo: da nijedan pastir, nijedan svećenik, nijedan vjernik u Hercegovini ne bude onaj koji mijenja ono što smo primili.

6. Stjepan i Filip nisu „instituirani laici“

Branitelji nove prakse rado navode Djela apostolska: „I sedmorica iz Jeruzalema bili su laici, pa su služili.“ Pogledajmo što tekst doista kaže.

Kad su se helenisti potužili da se njihove udovice zanemaruju, Dvanaestorica su rekla: „Nije pravo da mi zanemarimo riječ Božju da bismo služili kod stolova“ (Dj 6,2). Zajednica je izabrala „sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“. A zatim: „Njih postave pred apostole, a oni, pomolivši se, polože na njih ruke“ (Dj 6,6; grčki epethēkan autois tas cheiras).

Tko su bili ti ljudi?

Sv. Stjepan bio je „pun milosti i snage“ i „činio je velika čudesa i znamenja u narodu“ (Dj 6,8). Održao je najdužu propovijed u cijelim Djelima apostolskim (Dj 7), u kojoj je izložio cijelu povijest spasenja, i umro kamenovan kao prvi mučenik, moleći za svoje ubojice: „Gospodine, ne uračunaj im ovaj grijeh!“ (Dj 7,60).

Sv. Filip naviješta Krista u Samariji, čini čudesa i krsti (Dj 8,5–13). Na putu u Gazu tumači Izaiju etiopskom dvoraninu i krsti ga (Dj 8,26–40). Kasnije ga Luka naziva „Filip evanđelist, jedan od sedmorice“ (Dj 21,8).

To su, dakle, bili propovjednici, evanđelisti, krstitelji, čudotvorci i mučenici, ljudi nad kojima su apostoli molili i na koje su položili ruke. Predaja Crkve, od sv. Ireneja dalje, u njima vidi prve đakone. Rimski pontifikal i danas u posvetnoj molitvi đakonskog ređenja spominje kako su apostoli „izabrali sedam muževa na dobru glasu“ i „molitvom i polaganjem ruku“ povjerili im službu.

I još jedan detalj koji se često previdi: iako je Filip krstio Samarijance, apostoli su poslali Petra i Ivana da na njih polože ruke kako bi primili Duha Svetoga (Dj 8,14–17). Čak ni Filip, „pun Duha i mudrosti“, nije činio sve sam. Postojao je hijerarhijski red službi, i on se poštovao.

Prof. Pažin pošteno napominje da se u egzegezi raspravlja je li polaganje ruku u Dj 6 bilo sakramentalno ređenje u današnjem smislu. Ali za našu stvar to nije presudno. Kako god odredili narav toga čina, razlika je nebo i zemlja: s jedne strane ljudi s apostolskim polaganjem ruku, puni Duha, propovjednici i mučenici; s druge strane laik ili laikinja koji nakon tečaja i liturgijskog blagoslova dobivaju službu na pet godina. Usporedba ne stoji. Tko se poziva na Stjepana i Filipa da bi opravdao današnju praksu, neka najprije pokaže tko je od novih akolita propovjednik, evanđelist i mučenik za Krista.

Što svjedoči rana Crkva

Rana Crkva poznavala je i stegu, i to strogu:

• Sv. Justin Mučenik (oko 155.) opisuje nedjeljnu Euharistiju: „Oni koje mi zovemo đakonima daju svakome od nazočnih da sudjeluje u kruhu i vinu i vodi nad kojima je izrečena zahvala, a odsutnima ih odnose“ (Prva apologija 65; usp. 67). Ne „bilo tko“, nego đakoni, zaređeni službenici.
• Hipolitova Apostolska predaja (početak 3. st.) kaže da se đakon „ne zaređuje za svećeništvo, nego za službu biskupu, da čini ono što mu on zapovijedi“ (Trad. ap. 8). Svaka služba ima svoje mjesto.
• Papa Kornelije (251.), u pismu Fabiju Antiohijskom koje prenosi Euzebije (Crkvena povijest VI, 43, 11), navodi da rimska Crkva ima 46 prezbitera, 7 đakona, 7 subđakona, 42 akolita te 52 egzorcista, lektora i ostijarija zajedno. Akolit je, dakle, drevna služba. Ali tada je to bio klerik, član klera, a ne laik.
• Nicejski sabor (325.), prvi ekumenski sabor, u kan. 18 kori đakone koji su Euharistiju davali prezbiterima: „Došlo je do znanja svetog i velikog Sabora da u nekim mjestima i gradovima đakoni dijele Euharistiju prezbiterima, a ni kanon ni običaj ne dopušta da oni koji nemaju vlast prinositi daju Tijelo Kristovo onima koji prinose… Neka đakoni ostanu u svojim granicama.“

Prvi ekumenski sabor Crkve, onaj koji nam je dao Vjerovanje, bavio se pitanjem tko kome daje Tijelo Kristovo, i to među samim klericima. Danas nam se kaže da je to pitanje „predrasuda“.

7. Sveti Tarzicije: mučenik koji je čuvao Svetinju, a ne „dokaz“ za laike

Kad se raspravlja o laičkim djeliteljima, gotovo uvijek netko navede sv. Tarzicija, „dječaka mučenika Euharistije“: „Eto, i on je bio laik, a nosio je pričest!“ Pogledajmo izvore, jer upravo oni ruše taj argument.

Što kaže najstariji izvor

Jedini pouzdani povijesni izvor o Tarziciju jest epigram pape Damaza I. (366.–384.) u katakombi sv. Kalista:

Par meritum, quicumque legis, cognosce duorum, quis Damasus rector titulos post praemia reddit. Iudaicus populus Stephanum meliora monentem perculerat saxis, tulerat qui ex hoste tropaeum: martyrium primus rapuit levita fidelis. Tarsicium sanctum Christi sacramenta gerentem cum male sana manus premeret vulgare profanis, ipse animam potius voluit dimittere caesus prodere quam canibus rabidis caelestia membra.

Ti koji ovo čitaš, tko god bio, upoznaj jednaku zaslugu dvojice kojima Damaz, upravitelj Crkve, nakon njihove nagrade posvećuje ove natpise. Židovski je narod kamenjem oborio Stjepana, koji ih je upućivao na bolje i odnio pobjedu nad neprijateljem: vjerni levit prvi je ugrabio mučeništvo. Kad je bezumna ruka pritiskala svetoga Tarzicija, koji je nosio Kristove sakramente, da ih izloži profanima, on je radije htio, izudaran, ispustiti dušu nego bijesnim psima izdati nebeske udove.

Primijetimo tri stvari.

Prvo, Damaz Tarzicija stavlja u par s đakonom Stjepanom („jednaka zasluga dvojice“). Katolička enciklopedija (J. P. Kirsch) zato drži da je Tarzicije možda i sam bio đakon. Kasnija legenda iz 6. stoljeća čini ga akolitom, a papa Benedikt XVI. kaže da je „vjerojatno bio akolit“. U Rimu 3. stoljeća akolit je bio klerik nižeg reda, kako svjedoči papa Kornelije. Teza da je Tarzicije bio „obični laik“ nema potpore u najstarijem izvoru.

Drugo, Euharistija je za Damaza caelestia membra, „nebeski udovi“, a pogani su „bijesni psi“. To je odjek Kristove riječi: „Ne dajite svetinje psima“ (Mt 7,6). Tarzicije nije umro da bi „sudjelovao“, nego da Svetinja ne bude obeščašćena.

Treće, Tarzicije je Kristove sakramente nosio (gerentem). Nije ih dijelio u crkvi pokraj nazočnog svećenika.

Što kaže Benedikt XVI.

Papa Benedikt XVI. govorio je o Tarziciju na općoj audijenciji 4. kolovoza 2010., pred desecima tisuća ministranata iz cijele Europe. Rekao je da je Tarzicije „imao veliku ljubav prema Euharistiji“ i da je „vjerojatno bio akolit, to jest ministrant“. Opisao je vrijeme cara Valerijana, koji je „okrutno progonio kršćane“, kad je „čak i običaj nošenja Euharistije zatvorenicima i bolesnima postajao sve opasniji“. Prema predaji, svećenik je Tarziciju rekao: „Sjeti se da je nebesko blago povjereno tvojim slabim rukama… svete stvari ne smiju se bacati psima ni biseri svinjama.“ I papa zaključuje da nas svjedočanstvo sv. Tarzicija uči „dubokoj ljubavi i velikom štovanju koje moramo imati prema Euharistiji“. Ministrantima je poručio: „Ne ulazite u crkvu na slavlje površno.“

Benedikt XVI. nije upotrijebio Tarzicija da opravda laičke djelitelje. Upotrijebio ga je kao uzor strahopoštovanja.

Pet razloga zašto se ne može uspoređivati

1. Nužda naspram udobnosti. Tarzicije je djelovao u progonu, kad svećenik nije mogao ući u tamnicu. To je točno ono što Toma naziva casus necessitatis. Današnji akolit stoji kraj oltara dok je svećenik ondje, zdrav i slobodan, da bi misa završila nekoliko minuta ranije.
2. Klerik naspram laika. Po najstarijem izvoru i po tumačenju samoga Benedikta XVI., Tarzicije je bio član klera.
3. Nošenje odsutnima naspram zamjene nazočnoga. Tarzicije je nosio pričest onima koji nisu mogli doći. Nije zamijenio svećenika koji je stajao pokraj njega.
4. Čuvanje naspram rutine. Tarzicije je umro da Tijelo Kristovo ne bude obeščašćeno. Njegov primjer govori o čuvanju Svetinje, a ne o širenju kruga onih koji je dodiruju.
5. Svetac naspram izgovora. Tarzicije je postao svetac jer je Euharistiju stavio iznad vlastitog života. Mi bismo je trebali staviti barem iznad vlastitog rasporeda.

Tko se poziva na Tarzicija, neka nasljeduje njegovo štovanje. Tarzicije je dao život za Euharistiju. Danas nam se kaže da za nju nemamo deset minuta.

8. Oci, sabori i sveci: jednodušno svjedočanstvo

Crkveni oci

• Sv. Ignacije Antiohijski (oko 110.): „Neka se smatra valjanom ona euharistija koja se slavi pod biskupom ili onim komu on to povjeri“ (Smirnjanima 8). Euharistija pripada hijerarhijskom redu. O đakonima Ignacije piše da „nisu poslužitelji jela i pića, nego službenici Crkve Božje“ (Tralijanima 2,3).
• Sv. Ivan Zlatousti opominje svećenike da će im se tražiti račun ako svetinju dadu nedostojnome, „pa bio to i vojskovođa ili sam car“ (Homilija 82 na Matejevo evanđelje). Vjernike potiče: mudraci su prešli dalek put da bi se poklonili djetetu u jaslama, a ti ga gledaš na oltaru; pristupi zato „s još više straha i drhtanja“ (Homilija 24 na Prvu poslanicu Korinćanima).
• Sv. Augustin: „Nitko ne jede to tijelo, a da mu se prije ne pokloni; griješimo ako mu se ne klanjamo“ (nemo autem illam carnem manducat, nisi prius adoraverit; peccemus non adorando, Enarr. in Ps. 98,9).
• Mistagoške kateheze pripisane sv. Ćirilu Jeruzalemskom (V, 21–22) uče vjernika da od ruku načini „prijestolje Kralju“ i da pazi da ne izgubi ni mrvicu: „Reci mi, kad bi ti tko dao zrnca zlata, ne bi li ih čuvao s najvećom pažnjom? Koliko onda više moraš paziti da ne izgubiš ni mrvicu onoga što je dragocjenije od zlata i dragoga kamenja!“
• Sv. Grgur Veliki (Dijalozi III, 3) pripovijeda kako je papa sv. Agapit stavio Tijelo Gospodnje u usta jednom bolesniku i on je ozdravio, što je jedno od ranih svjedočanstava pričesti na jezik.
• Sinoda u Rouenu (tradicionalno datirana u 7. st., prema novijim istraživanjima možda u 9. st.) propisuje: „Neka svećenik nikome od laika ni žena ne stavlja Euharistiju u ruke, nego samo u usta“ (nulli autem laico aut feminae eucharistiam in manibus ponat, sed tantum in os eius). Ona vjerno svjedoči o razvoju Zapada: od ruke prema jeziku, od dijeljenja u kojem sudjeluju đakoni prema dijeljenju isključivo iz ruku zaređenih. Taj razvoj nije bio „srednjovjekovno iskrivljenje“, nego rast u štovanju.

Branitelji laičkog dijeljenja navode da su u doba progona vjernici nosili Euharistiju kući i sami se pričešćivali (Tertulijan, sv. Ciprijan). To je točno. Ali sv. Bazilije Veliki (Pismo 93, oko 372.) jasno kaže zašto: nije teški prijestup ako je netko „u vrijeme progona prisiljen“ uzeti pričest vlastitom rukom „bez nazočnosti svećenika ili službenika“, te da pustinjaci, gdje nema svećenika, čuvaju pričest kod sebe. Bazilije to izričito veže uz progon i odsutnost svećenika, dakle uz nuždu. Kad je progon prestao, Crkva je tu praksu napustila upravo iz poštovanja. Nijedan otac ne opisuje laike koji dijele pričest dok svećenik sjedi.

Tridentski sabor

Tridentski sabor, u 13. zasjedanju (11. listopada 1551.), u Dekretu o presvetoj Euharistiji, 8. poglavlje, uči:

„U sakramentalnom primanju uvijek je u Crkvi Božjoj bio običaj da laici primaju pričest od svećenika, a da se svećenici koji slave sami pričešćuju; taj običaj, kao onaj koji potječe od apostolske predaje, s pravom i opravdano treba zadržati.“ (DH 1648)

Trident ne govori o „pastoralnom izboru“, nego o običaju koji „potječe od apostolske predaje“ i koji „treba zadržati“ (iure ac merito retineri debet). Kad se apostolska predaja zamijeni praktičnošću, to nije obnova nego napuštanje.

Rimski katekizam

Katekizam Tridentskog sabora (1566.), koji je stoljećima bio temelj vjerske pouke, uči da je samo svećenicima dana vlast posvećivati i dijeliti vjernicima presvetu Euharistiju. I dodaje da je Crkva, kako bi na svaki način očuvala dostojanstvo tako uzvišenog sakramenta, zakonom zabranila da itko osim posvećenih osoba dodiruje sveto posuđe i platna, osim u slučaju velike nužde. Opet isto načelo: pravilo je posvećena ruka, iznimka je velika nužda.

Pio XII. i Ivan Pavao II.

Pio XII. u enciklici Mediator Dei (1947.) uči da svećenik ide k oltaru kao Kristov službenik, „niži od Krista, ali viši od naroda“ (MD 84), i odbacuje svako brisanje razlike između općeg i službenog svećeništva.

Sv. Ivan Pavao II. u pismu Dominicae cenae (1980.), br. 11, piše: „Dodirivati svete prilike i dijeliti ih vlastitim rukama povlastica je zaređenih, koja označuje aktivno sudjelovanje u služenju Euharistiji.“ Podsjeća i na pomazanje ruku u latinskom obredu ređenja, „kao da je upravo za te ruke potrebna posebna milost i snaga Duha Svetoga“. Papa dopušta da Crkva tu ovlast iznimno može dati i drugima, ali samo „radi opravdane potrebe“. Povlastica zaređenih je pravilo; sve drugo je iznimka.

Sv. Franjo Asiški: „oni jedini drugima dijele“

Hercegovina je franjevačka zemlja. Ovdje je glas sv. Franje osobito težak. A Franjo, koji nije bio svećenik nego đakon, u svojoj Oporuci (1226.) piše zašto štuje svećenike, čak i grešne:

„Et propter hoc facio, quia nihil video corporaliter in hoc saeculo de ipso altissimo Filio Dei, nisi sanctissimum corpus et sanctissimum sanguinem suum, quod ipsi recipiunt et ipsi soli aliis ministrant.“

„A to činim zato što od samoga svevišnjega Sina Božjega ništa tjelesno ne vidim na ovome svijetu osim njegova presvetoga tijela i presvete krvi, koje oni primaju i oni jedini drugima dijele.“ (Oporuka 10)

U Pismu vjernicima (druga redakcija, 33–35) Franjo još izričitije kaže: „I oni jedini moraju dijeliti, a ne drugi“ (et ipsi soli ministrare debent et non alii).

Sinovi sv. Franje u Hercegovini neka čuju svoga oca: ipsi soli – et non alii. Oni jedini, a ne drugi.

Sveci štovanja

Sv. Ivan Marija Vianney, Arški župnik i zaštitnik svećenika, prema predaji o njemu, divio se svećeniku kao onome bez kojega ne bismo imali Gospodina na oltaru. Sv. Alfons Liguori u Pohodima Presvetom Sakramentu učio je narod klanjanju. Svi sveci euharistijskoga štovanja imaju jedno zajedničko: nitko od njih nije Euharistiji tražio „bržu proceduru“.

Katekizam Katoličke Crkve sažima nauk: vjeru u stvarnu prisutnost Crkva izražava „prigibanjem koljena ili dubokim naklonom“ (KKC 1378); vjernik se za pričest priprema ispitom savjesti i govori „Gospodine, nisam dostojan“ (KKC 1385–1386); a i držanje tijela mora izražavati „poštovanje, svečanost i radost“ (KKC 1387).

9. Kanonsko pravo: što Crkva doista propisuje

Ovo je dio koji bi trebao imati pred očima svaki župnik, i svaki vjernik kojemu se kaže da je „sve po propisima“. Jer propisi govore protiv sadašnje prakse.

Redoviti i izvanredni djelitelj

• Kan. 910 § 1: „Redoviti djelitelj svete pričesti jest biskup, prezbiter i đakon.“
• Kan. 910 § 2: „Izvanredni djelitelj svete pričesti jest akolit ili drugi vjernik određen prema kan. 230 § 3.“
• Kan. 230 § 3: gdje to traži potreba Crkve, jer nema službenika, laici mogu, i ako nisu lektori ili akoliti, vršiti neke njihove službe, među kojima i dijeljenje svete pričesti, „prema propisima prava“.

Riječ „izvanredni“ nije ukras. Ona znači da se ta služba vrši izvan redovitog stanja, kad redovitih djelitelja nema.

Vjerodostojno tumačenje iz 1987.: ne smije, ni kad svećenik ne slavi

Papinsko povjerenstvo za vjerodostojno tumačenje Zakonika na sjednici 20. veljače 1987. (AAS 80 [1988] 1373) odgovorilo je na pitanje smije li izvanredni djelitelj vršiti svoju službu kad su u crkvi nazočni redoviti djelitelji koji nisu ni na koji način spriječeni, čak i ako ne sudjeluju u slavlju. Odgovor je bio: niječno. Vjerodostojno tumačenje ima snagu zakona (kan. 16).

Dakle: ako je u crkvi svećenik ili đakon koji nije spriječen, pa čak i ako ne koncelebrira, izvanredni djelitelj ne smije dijeliti. Svećenik mora ustati i pomoći.

Immensae caritatis (1973.) i Ecclesiae de mysterio (1997.)

Instrukcija Immensae caritatis (29. siječnja 1973.), koja je prva uvela izvanredne djelitelje, vezala ih je uz točno određene slučajeve: kad nema svećenika, đakona ni akolita; kad su spriječeni bolešću, starošću ili drugom pastoralnom službom; ili kad je broj vjernika toliko velik da bi se slavlje pretjerano produljilo.

Kad se praksa otela kontroli, osam dikasterija Rimske kurije izdalo je, uz odobrenje Ivana Pavla II., instrukciju Ecclesiae de mysterio (15. kolovoza 1997.). U članku 8 ona među prakse koje treba „izbjegavati i ukloniti“ izričito ubraja „uobičajenu uporabu izvanrednih djelitelja svete pričesti u misi, proizvoljno proširujući pojam ‘velikog broja vjernika’“.

Redemptionis Sacramentum (2004.)

Najjasniji dokument je instrukcija Redemptionis Sacramentum, koju je Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata izdala 25. ožujka 2004. po nalogu sv. Ivana Pavla II.:

• Br. 88: pričest dijeli svećenik slavitelj, uz pomoć drugih svećenika ili đakona, „i neka ne nastavlja misu dok se ne završi pričest vjernika“. Samo „kad postoji potreba“, izvanredni djelitelji mogu pomoći.
• Br. 151: „Samo zbog prave potrebe neka se pribjegne pomoći izvanrednih djelitelja u liturgijskom slavlju.“ Takva pomoć nije zato da bi se postiglo „potpunije sudjelovanje laika“, nego je po svojoj naravi dopunska i privremena. U takvim prilikama treba „umnožiti hitne molitve“ za svećenička zvanja.
• Br. 154: samo svećenik može in persona Christi ostvariti sakrament Euharistije, pa je on jedini „djelitelj Euharistije“ u pravom smislu.
• Br. 157: „Ako je redovito nazočan dovoljan broj svetih službenika za dijeljenje svete pričesti, ne mogu se određivati izvanredni djelitelji svete pričesti. Štoviše, u takvim okolnostima oni koji su možda već određeni za tu službu ne smiju je vršiti. Osuđuje se (reprobatur) praksa onih svećenika koji, iako su nazočni slavlju, ipak se suzdržavaju od dijeljenja pričesti i tu zadaću prepuštaju laicima.“
• Br. 158: izvanredni djelitelj smije dijeliti pričest samo kad nema svećenika i đakona, kad je svećenik spriječen slabošću, starošću ili drugim stvarnim razlogom, ili kad je broj vjernika tako velik da bi se slavlje mise previše produljilo. „To ipak valja shvatiti tako da kratko produljenje, s obzirom na okolnosti i kulturu mjesta, nikako nije dovoljan razlog.“
• Br. 160: dijecezanski biskup neka ponovno ispita dosadašnju praksu u tom području i, gdje je potrebno, ispravi je.

Opća uredba Rimskoga misala (br. 162) potvrđuje isto: izvanredni djelitelji pomažu „ako nema dovoljno redovitih djelitelja“.

Svećenik koji sjedi

Autor ovih redaka svojim je očima gledao ono što mnogi vjernici u Hercegovini gledaju: svećenik sjedi, a laici dijele pričest. Što o tome kaže Crkva? Riječ reprobatur u RS 157 nije blaga. Ona znači: osuđuje se, odbacuje se. Sveta Stolica ne kaže „manje je poželjno“, nego osuđuje praksu svećenika koji su nazočni, a dijeljenje prepuštaju laicima. Ako to vrijedi za nazočne svećenike, koliko više vrijedi za samog slavitelja. Uredba Rimskoga misala predviđa da se svećenik vrati k sjedalu tek nakon što je pričest podijeljena.

Kad svećenik sjedi dok laici dijele Tijelo Kristovo, a nije ni bolestan ni star ni spriječen, to nije „suradnja“. To je praksa koju je Rim izričito osudio.

Pravo rješava manjak svećenika rasporedom

I napokon, kan. 905 dopušta svećeniku da iz pastoralne potrebe slavi dvije mise na dan, a nedjeljom i zapovjednim blagdanima i tri. Pravo, dakle, manjak svećenika rješava rasporedom misa, binacijom i trinacijom, a ne prepuštanjem Presvetoga laicima. Kan. 528 § 2 nalaže župniku da Euharistija bude središte župne zajednice. Kan. 392 obvezuje biskupa da bdije da se u stegu Crkve, osobito u slavljenje sakramenata, ne uvuku zlouporabe.

10. „Misa u 9 i u 10“: razmaknite mise, a ne umanjujte Euharistiju

Najčešći argument koji vjernici čuju glasi otprilike ovako: „Nedjeljom imamo misu u 9 i misu u 10. Malo je svećenika. Ako pričest bude trajala dugo, nećemo stići. Ljudi za sljedeću misu već čekaju pred vratima.“ Pogledajmo taj argument razumom i pravom.

Problem nije u svećenicima, nego u satu

Svećenik koji ima vremena slaviti dvije mise zaredom nazočan je i nije spriječen. Po vjerodostojnom tumačenju iz 1987. i po Redemptionis Sacramentum br. 157, upravo on mora dijeliti pričest. Argument „misa u 9 i u 10“ zapravo priznaje ono što ne želi reći: problem nije u nedostatku svećenika, nego u rasporedu. A raspored nije od Boga. Raspored je napisao čovjek, i čovjek ga može promijeniti.

Deset minuta

Koliko pričest stvarno traje dulje kad je dijeli samo svećenik, ili svećenik i đakon? Neka svaki župnik to mjeri nekoliko nedjelja zaredom, pa neka nam kaže brojku. U većini naših župa razlika je nekoliko minuta, recimo deset. Za deset minuta mijenja se dvotisućljetna praksa Crkve?

A upravo takvo produljenje Sveta Stolica je unaprijed proglasila nedovoljnim razlogom. RS 158 kaže da „kratko produljenje… nikako nije dovoljan razlog“. Deset minuta je kratko produljenje. Petnaest minuta je kratko produljenje. Nitko ne može ozbiljno tvrditi da je misa „previše produljena“ zato što je pričest trajala deset minuta dulje.

I pitamo dalje, bez ogorčenja, ali i bez straha: ima vremena za sjednice i sastanke, za župne račune, za gradilišta i administraciju, za sve ono što se ne događa pred oltarom, a nema deset minuta za Tijelo Kristovo? Ako se nešto mora skratiti, neka to nikada ne bude susret s Gospodinom.

Ako je mjerilo samo brzina

Budimo dosljedni do kraja. Ako je jedino mjerilo brzina, zašto ne bismo stavili posvećene hostije u zdjelu na ulazu u crkvu, pa neka svatko sam sebi uzme? Bilo bi najbrže. Svi bi stigli na vrijeme.

Crkva na to odgovara jasno i bez ikakve dvojbe: „Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež, a još manje da ih dodaju jedni drugima“ (RS 94; usp. OURM 160). Zašto? Zato što se Presveto prima, a ne uzima. Zato što ga daje posvećena ruka. Zato što Euharistija nije samoposluga. Ali ako to vrijedi, onda vrijedi i načelo iz kojega ta zabrana proizlazi: Svetinju predaju oni koji su za to posvećeni, a ne svatko tko je pri ruci.

Netko će reći: „Ako baš nema nikoga, neka dijeli časna sestra.“ I to bi, kad postane navika, bilo izdaja reda koji je Krist ustanovio. Ni redovnica nije primila sakrament svetoga reda. Izvanredno mora ostati izvanredno, ili prestaje biti izvanredno.

Konkretni prijedlozi

Nije dovoljno kritizirati. Evo što se može učiniti već sljedeće nedjelje, bez ikakve promjene u štovanju:

1. Razmaknite mise. Umjesto 9:00 i 10:00, neka bude 8:30 i 10:30, ili 9:00 i 11:00. Sat i pol razmaka rješava sve. Ne mijenja se evanđelje, mijenja se raspored.
2. Pozovite drugog svećenika ili đakona. U Hercegovini ima biskupijskih svećenika i franjevaca, a 17. listopada 2026. zaređeno je osam novih đakona. Neka đakoni dijele pričest: to je njihova služba, a ne služba laika.
3. Neka pomognu svi nazočni svećenici, i oni koji ne slave, kako to izričito traži tumačenje iz 1987.
4. Otvorite više mjesta za pričest sa svećenicima, uz ministranta s patenom ispod brade pričesnika, da nijedna čestica ne padne na tlo.
5. Dijelite pričest pod jednom prilikom. Izvanredni djelitelji često se uvode zbog kaleža. Sv. Toma je upravo zbog mnoštva savjetovao oprez, a ne umnožavanje djelitelja (III, q. 80, a. 12).
6. Skratite homiliju za dvije minute ili obavijesti na kraju mise. Obavijesti mogu u župni listić ili na mrežnu stranicu. Pričest ne može nikamo drugamo.
7. Tek kad ništa od toga nije moguće, neka izvanredni djelitelj pomogne, ali doista izvanredno, uz molitvu za zvanja, kako traži RS 151.

Don Josip Mužić, svećenik koji godinama na Radio Mariji u emisiji „Sjaj istine“ govori o liturgiji i sakramentima, upozorio je da je nekad u misi bilo više molitava koje je svećenik molio, „a pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to“. I dodao: „Mi se bojimo zahtjevnosti. A moramo biti zahtjevni. Jer ako nismo, onda smo kao sol koja je obljutavila.“

To je točna dijagnoza. Ne nedostaje nam svećenika. Nedostaje nam zahtjevnosti.

11. Pričest na koljenima: svjedočanstvo iz Mostara

U ovom odjeljku iznosimo svjedočanstvo vjernika iz Mostara. Ime svećenika ne navodimo, jer nam nije cilj osuditi osobu, nego zaštititi pravo vjernika i rasvijetliti nauk Crkve.

Prema svjedočanstvu više vjernika, 2025. godine u jednoj je mostarskoj župi vjernicima bila uskraćena pričest na koljenima. Vjernicima je, kako svjedoče, rečeno da su pričest na koljenima „izmislili“ i da se žele „praviti većima od drugih“. Rečeno je i da bi se pričest na koljenima dopustila samo osobama s mentalnim poteškoćama, uz liječničku „dijagnozu“. Jedna žena koja se od djetinjstva pričešćuje na koljenima, kako svjedoče prisutni, bila je pritom izvrgnuta podsmijehu. Tek kad se vjerni puk obratio biskupu, pričest na koljenima ponovno je dopuštena.

Neka nitko ne misli da je to bila stvar osobnog ukusa. Evo što Crkva propisuje.

Redemptionis Sacramentum br. 91

„Pri dijeljenju svete pričesti treba se sjećati da ‘sveti službenici ne smiju uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, koji su dobro raspoloženi i kojima pravo ne zabranjuje da ih primaju’. Stoga svaki kršteni katolik kojemu pravo ne brani mora biti pripušten svetoj pričesti. Dakle, nije dopušteno uskratiti svetu pričest nekome od Kristovih vjernika samo zato što, na primjer, želi primiti Euharistiju klečeći ili stojeći.“

Pismo Kongregacije za bogoštovlje (2002.)

Još prije te instrukcije, Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata u pismu od 1. srpnja 2002. (Prot. n. 1322/02/L, objavljeno u službenom glasilu Notitiae 38 [2002]), koje su potpisali kardinal Jorge Medina Estévez i nadbiskup Francesco Pio Tamburrino, izjavila je da Kongregacija svako uskraćivanje svete pričesti nekom vjerniku zbog njegova klečećeg stava smatra „teškom povredom jednog od najosnovnijih prava kršćanskih vjernika, naime prava da im pastiri pomažu sakramentima“ (usp. kan. 213). Isto pismo dodaje da i ondje gdje je biskupska konferencija za redovit stav odredila stajanje, to je odobreno samo uz uvjet da se pričesnicima koji odluče klečati pričest ne uskrati.

Uz to, kan. 843 § 1 kaže da sveti službenici ne smiju uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, a kan. 912 da svaki kršteni kojemu pravo ne brani može i mora biti pripušten pričesti.

Benedikt XVI.: klečanje kao pouka cijeloj Crkvi

Neki misle da postoji poseban dokument Benedikta XVI. koji to propisuje. Točno je ovo: norma je u RS 91 i u pismu iz 2002., a Benedikt XVI. ju je potvrdio vlastitim primjerom i naukom. Od Tijelova 2008. vjernicima koje je osobno pričešćivao davao je pričest na jezik, dok su klečali. To nije bila privatna pobožnost jednog pape, nego svjesna pouka cijeloj Crkvi (o tome više u odjeljku 13).

Prema tome: reći vjernicima da su klečanje „izmislili“ znači ne poznavati ni povijest Crkve, ni dokumente Svete Stolice, ni primjer pape koji je cijeli svoj život posvetio liturgiji. Uvjetovati klečanje „dijagnozom“ znači okrenuti stvari naglavce: kao da je klečanje pred Bogom znak bolesti, a ne zdravlja vjere. A podsmjehivati se ženi koja od djetinjstva kleči pred svojim Gospodinom nije pastoral. To je rana zadana malenima u vjeri.

Ratzinger je o tome napisao rečenicu koju bi trebalo uokviriti u svakoj sakristiji: „Vjera ili liturgija koja više ne poznaje klečanje bolesna je u samoj srži.“ Bolesni nisu oni koji kleče. Bolesno je ono što im to brani.

12. Vjernici u drugom redu: osjećaj vjere, a ne oholost

Ovo je možda najvažniji odjeljak za naše vjernike.

Kad se na misi pričest dijeli na dva mjesta, kod svećenika i kod akolita, mnogi vjernici mirno prelaze u red kod svećenika. Ne prave scenu. Ne gledaju s prijezirom akolita ni akolitkinju. Ne komentiraju. Ne odbijaju pričest. Jednostavno idu tamo gdje vjeruju da je red Crkve. Biskupova homilija takve je vjernike svrstala među ljude koji se vode „simpatijama“, „navikama“ ili „predrasudama“ i koji imaju „prljav jezik“. To je nepravedno prema njima.

Što ti vjernici zapravo čine? Oni izražavaju ono što Drugi vatikanski sabor naziva sensus fidei, nadnaravni osjećaj vjere cijeloga naroda. „Sveukupnost vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga, ne može se prevariti u vjerovanju“ (LG 12). Međunarodna teološka komisija u dokumentu Sensus fidei u životu Crkve (2014.) uči da taj osjećaj djeluje kao instinkt koji prepoznaje ono što je u skladu s vjerom i odbija ono što joj se protivi. Komisija ga razlikuje od javnog mnijenja i navodi njegove znakove: sudjelovanje u životu Crkve, slušanje Božje riječi, prianjanje uz Učiteljstvo, poniznost i traženje izgradnje Crkve. Vjernik koji tiho, bez prijezira, prelazi u red kod svećenika, ispunjava sve te uvjete.

Sv. John Henry Newman u spisu O savjetovanju s vjernicima u stvarima nauka (1859.) pokazao je da je u arijanskoj krizi 4. stoljeća upravo vjerni puk sačuvao pravovjerje kad je velik dio biskupa posrnuo. Puk je ostao vjeran Nicejskom saboru dok su biskupi potpisivali dvosmislene formule. Povijest se ponavlja.

Zakon molitve je zakon vjere

Sv. Prosper Akvitanski u 5. stoljeću oblikovao je načelo koje je postalo zakon liturgije: ut legem credendi lex statuat supplicandi – „neka zakon molitve određuje zakon vjerovanja“. Ono što činimo kod oltara oblikuje ono što vjerujemo o oltaru. Ako se Presveto dijeli kao bilo što drugo, iz bilo čijih ruku, narod će ga uskoro i smatrati bilo čim drugim.

To nije samo teorija. Istraživanje Pew Research Centera objavljeno u kolovozu 2019. pokazalo je da samo 31 % američkih katolika vjeruje da su kruh i vino zaista Tijelo i Krv Kristova, dok ih 69 % smatra simbolima. Čak i među katolicima koji idu na misu svaki tjedan, više od trećine ne vjeruje u stvarnu prisutnost. Pošteno ćemo reći: na takav pad vjere utječu loša kateheza, sekularizacija i mnogo drugoga, i nijedno istraživanje ne može izmjeriti koliko je kriva samo jedna praksa. Ali zdrav razum kaže da način na koji postupamo sa Svetinjom, tko je dodiruje, kako se prima, klečimo li ili ne, poučava jače od tisuću propovijedi. Pedeset godina „normalizacije“ ostavilo je traga.

Pobožnost naših otaca

Sjetimo se i euharistijskog posta. Do 1953. vjernici su postili od ponoći, bez kapi vode. Pio XII. je to ublažio konstitucijom Christus Dominus (1953.) i motuproprijem Sacram Communionem (1957.) na tri sata, Pavao VI. 1964. na jedan sat, kako je danas propisano u kan. 919. Naši djedovi i bake pješačili su po dva sata, natašte, preko hercegovačkog kamena, da bi na koljenima primili pričest iz ruke svećenika. Je li njihova vjera bila „predrasuda“? Jesu li i oni bili „uskih shvaćanja“?

Benedikt XVI. u pismu biskupima uz motuproprij Summorum Pontificum (7. srpnja 2007.) napisao je rečenicu koja je odgovor na sve: „Ono što je ranijim naraštajima bilo sveto, i nama ostaje sveto i veliko, i ne može odjednom biti potpuno zabranjeno ili čak smatrano štetnim.“

Vjernik koji ide u red kod svećenika ne sudi akolitu. On svjedoči da vjeruje u ono u što je Crkva uvijek vjerovala: da je Euharistija Svetinja koju predaju posvećene ruke. To nije oholost. To je poniznost pred Predajom.

13. Benedikt XVI.: učitelj klanjanja

Nitko u naše doba nije dublje pisao o liturgiji od Josepha Ratzingera, pape Benedikta XVI. On je cijeli život upozoravao da se kriza Crkve u velikoj mjeri rađa iz krize liturgije.

Duh liturgije (2000.)

U knjizi Duh liturgije, kao kardinal, Ratzinger posvećuje cijelo poglavlje klečanju. Podsjeća da Novi zavjet riječ proskynein (klanjati se, pasti ničice) upotrebljava pedeset i devet puta, i pokazuje da je klečanje tjelesni izraz vjere pred stvarnom prisutnošću Isusa Krista. I zaključuje: „Može biti da je klečanje strano modernoj kulturi… Ali vjera ili liturgija koja više ne poznaje klečanje bolesna je u samoj srži.“

Sacramentum caritatis (2007.)

U apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis (22. veljače 2007.) papa Benedikt uči:

• Br. 50: „Molim sve, osobito zaređene službenike i one koji su, nakon prikladne pripreme i u slučajevima stvarne potrebe, ovlašteni vršiti službu dijeljenja Euharistije, da se svim silama zauzmu da ovaj jednostavni čin sačuva svoju važnost kao osobni susret s Gospodinom Isusom u sakramentu.“ Primijetimo: laički djelitelji samo „u slučajevima stvarne potrebe“.
• Br. 65: klečanje u ključnim trenucima euharistijske molitve treba čuvati, jer izražava vjeru.
• Br. 66: papa navodi sv. Augustina: „Nitko ne jede to tijelo, a da mu se prije ne pokloni; griješimo ako mu se ne klanjamo.“ I dodaje: „Primati Euharistiju znači klanjati se Onomu koga primamo.“ Suprotstavljati blagovanje i klanjanje papa naziva „lažnom dihotomijom“.

Tijelovo 2008.: znak i uskličnik

Na svetkovinu Tijelova, 22. svibnja 2008., ispred Lateranske bazilike, Benedikt XVI. prvi je put javno pričestio vjernike koji su klečali i primali pričest na jezik. Tu je praksu zatim zadržao na svim misama na kojima je osobno dijelio pričest. U homiliji toga dana rekao je:

„Klečanje pred Euharistijom ispovijest je slobode: tko se klanja Isusu, ne može i ne smije se klanjati nijednoj zemaljskoj vlasti, ma kako moćna bila. Mi kršćani klečimo samo pred Bogom ili pred Presvetim Sakramentom, jer znamo i vjerujemo da je u njemu prisutan jedini pravi Bog.“

Papinski ceremonijar mons. Guido Marini objasnio je u L’Osservatore Romano (26. lipnja 2008.) da takav način pričešćivanja „ističe istinu stvarne prisutnosti u Euharistiji, pomaže pobožnosti vjernika i lakše uvodi u osjećaj otajstva“. Dodao je da pričest na ruku s pravnog gledišta i dalje ostaje indult, dakle iznimka od opće norme.

U knjizi-razgovoru Svjetlo svijeta (2010.) s Peterom Seewaldom papa je objasnio zašto to čini: htio je „poslati znak“ i „staviti uskličnik“, jasno pokazati: „ovdje se događa nešto sasvim posebno! Ovdje je On, pred kojim padamo na koljena!“

Ako je Benedikt XVI. smatrao potrebnim staviti „uskličnik“ iza stvarne prisutnosti, što onda govori praksa u kojoj svećenik sjedi, a laici dijele? Ona stavlja upitnik.

Köln 2005.: klanjanje je ljubav

Na Svjetskom danu mladih u Kölnu, u kolovozu 2005., Benedikt XVI. tumačio je mladima da grčka riječ proskynesis znači podložnost, a latinska ad-oratio dodir, „usta uz usta“, poljubac, zagrljaj, dakle ljubav. Klanjanje nije hladna formalnost. Ono je ljubav koja zna pred Kim stoji.

Glasovi koji su nastavili Benediktov put

• Biskup Athanasius Schneider objavio je 2008. u vatikanskoj izdavačkoj kući (Libreria Editrice Vaticana) knjižicu Dominus est – To je Gospodin, o pričesti na jezik i klečeći. Predgovor joj je napisao tadašnji tajnik Kongregacije za bogoštovlje, nadbiskup, kasnije kardinal Malcolm Ranjith, koji je upozorio da praksa pričesti na ruku „pridonosi postupnom i sve većem slabljenju stava štovanja prema svetim euharistijskim prilikama“, dok ranija praksa „bolje čuva osjećaj štovanja“. I dodao: „Mislim da je sada vrijeme da se pomno procijeni praksa pričesti na ruku i, ako je potrebno, napusti ono što zapravo nikada nije tražio ni dokument Drugoga vatikanskog sabora Sacrosanctum Concilium ni saborski oci.“
• Schneider je 2013. objavio i knjigu Corpus Christi: sveta pričest i obnova Crkve, u kojoj krizu Crkve izravno povezuje s gubitkom štovanja prema Euharistiji.
• Kardinal Robert Sarah, bivši pročelnik Kongregacije za bogoštovlje, u predgovoru knjizi o. Federica Bortolija o dijeljenju pričesti (2018.) napisao je da se „najpodmukliji đavolski napad sastoji u pokušaju da se ugasi vjera u Euharistiju, sijući zablude i promičući neprikladan način njezina primanja“.
• Argentinski biskup Juan Rodolfo Laise odbio je u svojoj biskupiji San Luis uvesti pričest na ruku i o tome napisao knjigu Pričest na ruku: dokumenti i povijest. (Netočno je, kako se ponekad čuje, da je predgovor toj knjizi napisao Benedikt XVI.; proširenom izdanju predgovor je napisao biskup Schneider.)

Svi ti pastiri govore poglavito o načinu primanja pričesti. Ali logika je ista kao i kod pitanja tko dijeli: Tomin treći razlog, „ništa ne dotiče sakrament osim posvećenoga“, pokriva oba pitanja. Kad se ruka primatelja i ruka djelitelja jednako „normaliziraju“, nestaje ograda svetosti oko Presvetoga.

14. „Ne razumiju dokument?“ – Fiducia supplicans i oni koji su je razumjeli

Mostarsko postavljanje akolita ne događa se u praznom prostoru. Ono je dio smjera koji se u Crkvi osjeća već više od deset godina, a najbolnije se pokazao u pitanju blagoslova istospolnih parova.

U razgovoru s fra Marijom Knezovićem biskup Palić upitan je zašto se toliki vjernici, svećenici i biskupi bune protiv blagoslova istospolnih parova koji je omogućila deklaracija Fiducia supplicans. Odgovorio je da je to zato što ljudi „ne razumiju dokument“.

S dužnim poštovanjem: istina je upravo suprotna. Oni koji su se bunili, razumjeli su dokument vrlo dobro. I upravo zato su se bunili.

Kronologija koju svatko može provjeriti

• 22. veljače 2021. (objavljeno 15. ožujka 2021.) Kongregacija za nauk vjere, na čelu s kardinalom Luisom Ladarijom i uz izričito odobrenje pape Franje, objavljuje Responsum ad dubium: Crkva nema ovlasti blagoslivljati istospolne zajednice, jer Bog „ne blagoslivlja i ne može blagosloviti grijeh“.
• 1. srpnja 2023. papa Franjo imenuje mons. Víctora Manuela Fernándeza pročelnikom Dikasterija za nauk vjere, umjesto kardinala Ladarije. U pismu uz imenovanje papa piše da je taj dikasterij u prošlosti znao koristiti „nemoralne metode“.
• 18. prosinca 2023., manje od šest mjeseci kasnije, Dikasterij pod Fernándezom objavljuje deklaraciju Fiducia supplicans, koja dopušta „spontane“, neliturgijske blagoslove „parova u neregularnim situacijama i istospolnih parova“.
• 4. siječnja 2024. Dikasterij objavljuje priopćenje u kojem pojašnjava da takav blagoslov treba trajati „deset do petnaest sekundi“.

Ono što je 2021. bilo „nemoguće“, jer Bog ne može blagosloviti grijeh, 2023. postalo je „moguće“. Kritičari s pravom zaključuju da imenovanje novog pročelnika nije bilo slučajno. Ali ne trebamo nagađati o namjerama; dovoljno je pročitati datume.

Tko je „razumio“ i odbacio

• Biskupi cijele Afrike i Madagaskara, okupljeni u simpoziju SECAM, pod predsjedanjem kardinala Fridolina Ambonga, objavili su 11. siječnja 2024. izjavu: nema blagoslova za istospolne parove u afričkim Crkvama. Cijeli jedan kontinent.
• Biskupske konferencije Mađarske, Poljske, Zambije, Malavija, Nigerije, Kameruna, Čada i drugih izjavile su da takve blagoslove neće provoditi.
• Nadbiskup Tomash Peta i biskup Athanasius Schneider iz Astane (Kazahstan) zabranili su 19. prosinca 2023. svećenicima i vjernicima svoje nadbiskupije bilo kakav oblik takvih blagoslova, nazvali dokument „velikom obmanom“ i zamolili papu da ga opozove.
• Biskupska konferencija Bjelorusije izjavila je 1. veljače 2024. da Crkva u Bjelorusiji neće provoditi takve blagoslove.
• Ukrajinska grkokatolička Crkva izjavila je da se dokument na nju ne odnosi.
• Kardinal Robert Sarah napisao je 6. siječnja 2024.: „Time se ne suprotstavljamo papi Franji, nego se čvrsto i radikalno suprotstavljamo krivovjerju koje ozbiljno potkopava Crkvu, Tijelo Kristovo, jer je protivno katoličkoj vjeri i Predaji.“
• Kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere, napisao je u prosincu 2023.: „Blagosloviti stvarnost koja je protivna stvaranju nije samo nemoguće, nego je bogohula.“
• Kardinali Raymond Burke, Willem Eijk i Joseph Zen također su izrazili ozbiljne prigovore.
• Biskup Ratko Perić, mostarsko-duvanjski biskup od 1993. do 2020., predšasnik biskupa Palića, napisao je da je deklaracija „prožeta nejasnoćom, dvoznačnošću i protuslovljem“, što „nije nikada bilo učiteljska odlika Katoličke Crkve“. U kasnijem tekstu (siječanj 2024.) dodao je da je „sva preporuka Priopćenja bazirana na principu protuslovlja“, jer se takav blagoslov neregularnoga i istospolnoga para u Crkvi uvijek smatrao „svetogrdnim, grješnim“, i pozvao papu da dokument „obeskrijepi“.
• Koptska pravoslavna Crkva u ožujku 2024. prekinula je teološki dijalog s Katoličkom Crkvom upravo zbog toga dokumenta.
• Don Josip Mužić na Radio Mariji, u prosincu 2023., govorio je o „progonu Euharistije u Crkvi“: svećenici su pod sve većim pritiskom da pričest dijele onima koji žive u javnom grijehu, uključujući istospolne zajednice.

Pitamo jednostavno: jesu li biskupi cijele Afrike „ne razumjeli dokument“? Je li bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere, teolog s doktoratom i profesor dogmatike, „ne razumio dokument“? Je li biskup Perić, koji je desetljećima pisao o nauku Crkve, „ne razumio dokument“? Je li cijela jedna Crkva Istoka prekinula dijalog jer „ne razumije“?

Ne. Razumjeli su. Zato su ga odbacili. Razumjeli su da Bog ne mijenja svoj sud o grijehu svake dvije godine, i da ono što je 2021. bilo nemoguće ne može 2023. postati moguće samo zato što se promijenio pročelnik. Reći vjernicima da se protive jer „ne razumiju“ isti je obrazac kao reći im da se protive pričesti iz ruke akolita zbog „predrasuda“. U oba slučaja vjernik koji drži ono što je Crkva uvijek držala proglašava se problemom.

15. Iz riznice jednoga pontifikata

Biskupa Palića imenovao je papa Franjo: hvarskim biskupom 2018., a mostarsko-duvanjskim biskupom i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim 11. srpnja 2020.; službu je preuzeo 14. rujna 2020. To samo po sebi nije optužba; svakog biskupa imenovao je neki papa. Ali smjer koji je obilježio pontifikat pape Franje (2013.–2025.) pomaže razumjeti zašto se danas u Mostaru čine stvari koje se ovdje nikada prije nisu činile. Iz te je riznice izašlo mnogo toga što se kosi s dotadašnjim naukom i stegom Crkve. Navodimo samo dokumentirane čine:

1. Amoris laetitia (2016.), 8. poglavlje i bilješka 351, otvara mogućnost pristupa sakramentima rastavljenima i civilno ponovno vjenčanima „u određenim slučajevima“. Papino pismo biskupima Buenos Airesa, koji su to tako tumačili, uvršteno je u Acta Apostolicae Sedis kao „autentično učiteljstvo“.
2. Dubia četvorice kardinala (Burke, Brandmüller, Caffarra, Meisner), predana papi u rujnu 2016. s pet pitanja o Amoris laetitia, nikada nisu dobila odgovor. Dvojica od te četvorice umrla su ne dočekavši ga.
3. Promjena Katekizma (KKC 2267, kolovoz 2018.): smrtna kazna proglašena je „nedopustivom“, protivno dotadašnjem stalnom nauku.
4. Dokument iz Abu Dhabija (4. veljače 2019.) kaže da je „pluralizam i različitost religija… mudra božanska volja“.
5. Pachamama: kipovi poganske „majke zemlje“ u vatikanskim vrtovima i u rimskoj crkvi Santa Maria in Traspontina tijekom Sinode za Amazoniju (listopad 2019.).
6. Traditionis custodes (16. srpnja 2021.): drastično ograničenje tradicionalne mise, za koju je Benedikt XVI. 2007. napisao da „nikada nije bila dokinuta“.
7. Spiritus Domini (10. siječnja 2021.): žene u ustanovljenim službama lektora i akolita, protivno „časnoj predaji Crkve“ (odjeljak 3).
8. Imenovanje kardinala Fernándeza (1. srpnja 2023.) i Fiducia supplicans (18. prosinca 2023.) (odjeljak 14).
9. Nova dubia petorice kardinala (Burke, Brandmüller, Sandoval Íñiguez, Sarah, Zen), predana u srpnju i objavljena 2. listopada 2023., o razvoju nauka, blagoslovu istospolnih zajednica, sinodalnosti, ređenju žena i pokori.
10. Singapur, 13. rujna 2024.: na međureligijskom susretu s mladima papa je rekao: „Sve su religije put da se dođe do Boga… one su kao različiti jezici, različita narječja da se onamo stigne.“ A Krist je rekao: „Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6).

Kardinal Müller je u veljači 2019. objavio Manifest vjere, u kojem je, usred opće pomutnje, podsjetio na temeljne istine katoličke vjere, među ostalim na to da se sveta pričest ne smije davati onima koji žive u teškom grijehu bez obraćenja. Sama potreba za takvim manifestom govori dovoljno.

Kad biskup u Mostaru kaže da se vjernici bune jer „ne razumiju dokument“, i kad isti biskup vjernike koji žele primiti pričest od svećenika naziva ljudima „predrasuda“, on ne govori sam od sebe. On provodi smjer jednoga pontifikata. Upravo zato je važno razumjeti taj smjer.

Danas, pod papom Lavom XIV.

Papa Franjo umro je 21. travnja 2025., a 8. svibnja 2025. izabran je papa Lav XIV. On Traditionis custodes nije ukinuo. Pročelnik Dikasterija za bogoštovlje, kardinal Arthur Roche, izjavio je u intervjuu za The Tablet objavljenom 29. srpnja 2026.: „Ne, papa Lav neće mijenjati Traditionis custodes i ne vraća se na Summorum Pontificum.“

Isti duh vidio se i na samom početku novoga pontifikata. Na kraju mise ustoličenja, 18. svibnja 2025., papa Lav XIV. u molitvi Kraljice neba pročitao je s papira rečenicu: „Tijekom mise snažno sam osjetio duhovnu prisutnost pape Franje koji nas prati s neba.“ Rečenica stoji u službeno objavljenom tekstu, a po papinu licu i držanju vidjelo se da je čita. Ako je napisana prije mise, kako je papa unaprijed znao što će tijekom mise osjetiti? Duhovno se iskustvo ne zapisuje prije nego što se dogodi. Još je ozbiljnije drugo pitanje: tko zna da je pokojni papa „na nebu“? Crkva je za papu Franju, kao i za svakog pokojnika, prinosila mise zadušnice i molila za pokoj njegove duše, jer o vječnoj sudbini čovjeka sudi samo Bog. Javno izreći da je netko u nebu Crkva može tek proglašenjem blaženim ili svetim. Kad se pokojnik s oltara odmah proglasi nebeskim pratiteljem, briše se molitva za mrtve koju je Crkva uvijek čuvala, a pontifikatu punom pomutnje daje se nebeski pečat koji mu nitko nije ovlašten dati.

Dvostruka mjerila

Mnogi vjernici osjećaju da se u Crkvi danas smije gotovo sve, osim jednoga: tradicionalne mise. Pogledajmo činjenice, točno i bez pretjerivanja.

Biskup Schneider i bazilika sv. Petra. Već 12. ožujka 2021. Državno tajništvo ograničilo je privatne mise u bazilici sv. Petra, a tradicionalnu misu potisnulo u Klementinsku kriptu. Godine 2026. Državno tajništvo je pismom od 7. kolovoza organizatorima hodočašća Ad Petri Sedem javilo da „barem ove godine“ neće dobiti dopuštenje za pontifikalnu misu u bazilici sv. Petra. Biskup Schneider je zato 24. listopada 2026. slavio tradicionalnu misu u bazilici Svete Marije Velike, a povorci hodočasnika nije dopušteno ući u baziliku sv. Petra. Schneider je u homiliji rekao da se vjernici privrženi tradicionalnoj misi osjećaju kao katolici „drugog reda“.

LGBT hodočašće. Godinu dana ranije, 6. rujna 2025., u sklopu Jubileja, više od tisuću sudionika LGBT hodočašća sudjelovalo je na misi u isusovačkoj crkvi Il Gesù u Rimu, koju je predvodio biskup Francesco Savino, potpredsjednik Talijanske biskupske konferencije, uz tridesetak koncelebranata. Popodne su sudionici hodočašća prošli kroz Sveta vrata bazilike sv. Petra. Valja biti točan: ta misa nije bila u Vatikanu ni u bazilici sv. Petra, nego u rimskoj crkvi Il Gesù. Ali kroz Petrova vrata ušli su.

Usporedimo to bez ikakva uljepšavanja. LGBT hodočašće, s misom koju je predvodio potpredsjednik talijanskih biskupa, 2025. prolazi kroz Sveta vrata sv. Petra. Godine 2026. katolicima koji ljube misu sv. Grgura Velikoga, sv. Pija V. i sv. Ivana XXIII. ne dopušta se ni ući u procesiji u istu baziliku da bi se pomolili na Petrovu grobu. A u Mostaru se vjernici koji žele primiti pričest od svećenika nazivaju ljudima „predrasuda“. Tko traži da se svi „prihvate“, neka objasni zašto se upravo vjernici Predaje osjećaju isključenima.

16. Pitanje ostavke Benedikta XVI.: argumenti i odgovori

Mnogi vjernici, zbunjeni svim navedenim, pitaju: je li ostavka Benedikta XVI. 2013. uopće bila valjana? Je li papa Franjo bio zakonito izabran? Ta se pitanja postavljaju otvoreno i zaslužuju ozbiljan odgovor, a ne podsmijeh.

Što navode oni koji sumnjaju

• U izjavi o odreknuću od 11. veljače 2013. Benedikt XVI. rekao je da se odriče „službe“ (ministerio) rimskoga biskupa, a ne izričito „službe“ u smislu munus, koju spominje kan. 332 § 2. Neki iz toga zaključuju da se odrekao samo vršenja službe, a ne same službe.
• Benedikt je nakon ostavke zadržao ime, bijelu reverendu i naslov „papa emeritus“ (Papa emeritus), i ostao živjeti unutar Vatikana.
• Na posljednjoj općoj audijenciji, 27. veljače 2013., rekao je: „‘Uvijek’ je ujedno i ‘zauvijek’ – nema više povratka u privatnost.“
• Njegov tajnik, nadbiskup Georg Gänswein, 2016. je govorio o „proširenoj“ Petrovoj službi, s jednim aktivnim i jednim kontemplativnim članom.

Što odgovaraju činjenice i čuvari Predaje

• Sam Benedikt XVI. u pismu novinaru Andrei Torniellu (veljača 2014.) napisao je: „Nema nikakve sumnje u valjanost moje ostavke na Petrovu službu. Jedini uvjet valjanosti jest potpuna sloboda odluke.“ To je ponovio i u knjizi-razgovoru s Peterom Seewaldom Posljednji razgovori (2016.) i u kasnijim izjavama.
• Kan. 332 § 2 za valjanost ostavke traži samo da bude slobodna i propisno očitovana. Benedikt je oboje izričito potvrdio.
• Cijeli kardinalski zbor, uključujući kardinale koji su kasnije oštro kritizirali pontifikat pape Franje, sudjelovao je u konklavi 2013. i prihvatio izbor. Prema klasičnom teološkom nauku, mirno opće prihvaćanje izabranoga pape od cijele Crkve znak je zakonitosti izbora.
• Kardinal Burke izjavio je da bi „bilo teško reći da nije valjana“, jer Benedikt riječi munus i ministerium koristi naizmjenično. Kardinal Brandmüller, jedan od autora dubia: „Ostavka je bila valjana, a izbor je bio valjan.“ I biskup Schneider i kardinal Müller odbacuju tezu o nevaljanoj ostavci.

Naš stav

Čuvari Predaje na koje se pozivamo u ovom tekstu, Schneider, Burke, Müller, Sarah, Brandmüller, nikada nisu tvrdili da Franjo nije bio papa. Upravo suprotno: oni su ga kao papu ispravljali, pisali mu dubia, javno mu se suprotstavljali, ostajući u Crkvi i uz Petra. To je put sv. Pavla koji se „u lice usprotivio“ Petru u Antiohiji (Gal 2,11), a ne put raskola.

Zato naša kritika ne počiva na pitanju valjanosti izbora, nego na dokumentiranim činima. A ti su čini dovoljno teški.

17. Infiltracija i duhovna borba

Kad čovjek vidi sve ovo, nameće se pitanje: kako je moguće da se u Crkvi Kristovoj, iznutra, čini toliko toga protivno Kristu? Odgovor nije nov. Crkva ga sama daje već više od stotinu godina. Idemo od najjačih, službenih svjedočanstava prema onima koja treba uzeti s oprezom.

Pio X.: neprijatelj u krilu Crkve

Sv. Pio X. u enciklici Pascendi Dominici gregis (8. rujna 1907.), br. 3, piše o modernistima:

„Zagovornike zabluda ne treba više tražiti među otvorenim neprijateljima; nego, što treba duboko žaliti i čega se treba bojati, oni se kriju u samom krilu i njedrima Crkve (in ipso latent sinu gremioque Ecclesiae), i to su neprijatelji to opasniji što su manje otvoreni.“

To nije teorija zavjere. To je enciklika svetoga pape.

Pavao VI.: „dim Sotone“

Papa Pavao VI., u homiliji 29. lipnja 1972., na devetu obljetnicu svoga pontifikata, rekao je, prema službenom sažetku, da ima osjećaj kako je „kroz neku pukotinu ušao dim Sotone u hram Božji“. To je rekao papa koji je sam proveo liturgijsku reformu.

Lav XIII. i Akita

Papa Lav XIII. sastavio je 1886. molitvu sv. Mihaelu arkanđelu, koja se desetljećima molila nakon svake tihe mise, upravo kao molitva za obranu Crkve od Sotonina napada.

U poruci primljenoj u Akiti (Japan) 13. listopada 1973., koju je mjesni biskup John Shojiro Ito 1984. priznao kao nadnaravnu, s. Agnes Sasagawa čula je: „Djelo đavla uvući će se i u Crkvu, tako da će se vidjeti kardinali koji se protive kardinalima, biskupi biskupima.“ To je privatna objava, koju nitko nije dužan vjerovati. Ali tko danas gleda kardinala Müllera i kardinala Fernándeza, kardinala Saraha i kardinala Rochea, teško može reći da se ne ispunja.

Svjedočanstva koja treba vagati

• Bella Dodd, nekadašnja visoka dužnosnica Komunističke partije SAD-a koja se obratila na katoličku vjeru, prema svjedočanstvu Alice von Hildebrand, govorila je da je tijekom svoga djelovanja za komuniste poslala u sjemeništa oko 1.100 mladića. To je svjedočanstvo, a ne dokumentima dokazana brojka; ali dolazi od žene koja je znala o čemu govori.
• O. Charles Theodore Murr, u knjizi Murder in the 33rd Degree (2022.), opisuje istragu koju je kardinal Édouard Gagnon, prema Murrovu svjedočanstvu, proveo za Pavla VI. o masonskom utjecaju u Rimskoj kuriji, uključujući optužbe protiv kardinala Sebastiana Baggia, te uklanjanje nadbiskupa Annibalea Bugninija, glavnog arhitekta liturgijske reforme, 1975. To su Murrove tvrdnje i svjedočanstvo, a ne službeno potvrđeni nalazi; ali Bugninijevo naglo udaljavanje iz Rima u Iran povijesna je činjenica.
• O. Chad Ripperger, egzorcist i osnivač Družbe Najžalosnije Majke, gostovao je u ožujku 2026. u podcastu Shawn Ryan Show (epizoda 285). : demoni na egzorcizmima „prozivaju grijehe ljudi vrlo visoko u Katoličkoj Crkvi“.

18. Izdan iznutra – i zato ne gubimo nadu

Bibličar Scott Hahn, govoreći u podcastu Pints with Aquinas (Matt Fradd, epizoda „Catholics in Exile“, 2023.), iznio je misao koju ovdje prenosimo u sažetku: Isusa nije izdao neprijatelj izvana, nego jedan od Dvanaestorice, iz njegova najužeg kruga. Zato se ne trebamo čuditi ni stanju u Crkvi: Tijelo Kristovo, Crkva, prolazi isti put kao i njezina Glava.

To je biblijski čvrsto.

• „Ali neka se ispuni Pismo: Koji jede kruh moj, podiže na me petu svoju“ (Iv 13,18; usp. Ps 41,10). Izdajica je jeo kruh s Isusom.
• Juda se nagodio za trideset srebrnjaka i izdao Učitelja poljupcem (Mt 26,14–16.47–50), dakle gestom ljubavi i bliskosti.
• Petar o Judi kaže: „Bio je ubrojen među nas i dobio je udio u ovoj službi“ (Dj 1,17). Izdajica je bio apostol, imao je udio u službi.
• „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15,20; usp. Mt 10,24–25).
• „Vrijeme je da započne sud od kuće Božje“ (1 Pt 4,17).

Pavao kaže: „On koji ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao, kako nam s njim neće sve darovati?“ (Rim 8,32). Otac nije poštedio svoga Sina muke. Ni Crkva, Tijelo Kristovo, neće biti pošteđena svoje muke. Ali isti redak govori i o nadi: Otac koji je predao Sina dat će nam sve što nam treba da ustrajemo.

Katekizam uči da će Crkva ući u slavu Kraljevstva „samo kroz ovu posljednju Pashu, u kojoj će slijediti svoga Gospodina u njegovoj smrti i uskrsnuću“ (KKC 677). Zato krajnji ishod nije ovo stanje. Crkva prolazi svoj Veliki petak. Ali Veliki petak nije zadnja riječ. Zadnja je riječ Uskrs.

19. Što kažu branitelji nove prakse – i odgovor

Pošten tekst mora iznijeti i ono što govore oni koji brane mostarsku odluku i praksu laičkih djelitelja. Evo njihovih najjačih argumenata i odgovora.

„Krist je isti, bez obzira na to čija ga ruka daje.“ Istina, i zato je pričest iz ruke akolita valjana. Ali i Kovčeg saveza bio je isti na kolima kao i na ramenima levita, pa je Uza ipak poginuo, jer Kovčeg nisu „tražili kako je propisano“ (1 Ljet 15,13). Pitanje nije što primamo, nego kako Crkva postupa s onim što primamo. Upravo zato što je Krist isti, Crkva je oko Njega podigla ogradu posvećenih ruku, posvećenih posuda i propisanih obreda. Ruka je dio znaka.

„Sve je zakonito. Papa je promijenio kan. 230.“ Slovo zakona jest promijenjeno. Ali isti zakonodavac nije opozvao Redemptionis Sacramentum 151–158, Ecclesiae de mysterio ni vjerodostojno tumačenje iz 1987. Ustanovljenje daje akolitu sposobnost da dijeli pričest; ono mu ne daje pravo da je dijeli kad su nazočni svećenici. A po Tomi (I-II, q. 97, a. 2), zakon se ne smije mijenjati ako promjena više šteti općem dobru nego što koristi.

„Odbijati pričest iz ruke akolita je oholost.“ Nitko ne odbija pričest. Vjernici mirno biraju red kod redovitog djelitelja, što im nijedna crkvena norma ne zabranjuje. Oholost bi bila prezirati osobu akolita, a to vjernici ne čine. Oni samo žele primiti Gospodina iz ruku koje je Crkva za to posvetila.

„Svi smo kraljevsko svećenstvo“ (1 Pt 2,9). Da, ali Drugi vatikanski sabor uči da se opće i službeno svećeništvo razlikuju „bitno, a ne samo po stupnju“ (LG 10). Toma kaže isto: laik ima duhovno svećeništvo, ali ne sakramentalnu vlast (III, q. 82, a. 1 ad 2). Argument „sva je zajednica sveta“ star je koliko i Korahova pobuna (Br 16,3), i Pismo ga je već odbacilo.

„Nedostaje svećenika.“ U mnogim krajevima svijeta to je istina, i ondje izvanredni djelitelji jesu stvarna nužda. Ali Hercegovina ima biskupijske svećenike, franjevce i, od listopada 2026., osam novih đakona. Gdje svećenika nedostaje, pravo nudi binaciju, trinaciju i drugačiji raspored misa (kan. 905). Pravi odgovor na manjak svećenika je molitva i rad za zvanja (RS 151), a ne trajno nadomještanje.

„U ranoj Crkvi vjernici su nosili Euharistiju kući.“ U doba progona i u pustinji, kad svećenika nije bilo (Bazilije, Pismo 93). To je bila nužda, ne praktičnost, i Crkva je tu praksu napustila iz poštovanja. Nijedan otac ne opisuje laike koji dijele pričest dok svećenik sjedi.

„Sveti Tarzicije je nosio pričest.“ Kao klerik, u progonu, odsutnima, i dao je život da je sačuva od obeščašćenja (odjeljak 7). On je dokaz za strahopoštovanje, a ne za praktičnost.

„Toma dopušta nuždu.“ Da. Upravo zato nužda mora biti stvarna: hostija na podu, progon, bolest, odsutnost svećenika. Raspored misa nije nužda.

„Papa Franjo je objasnio da su to laičke službe, utemeljene na krštenju.“ Ako su laičke, zašto se pretvaraju u stalno dijeljenje Presvetoga, koje je Ivan Pavao II. nazvao „povlasticom zaređenih“ (Dominicae cenae 11)? I zašto bi služba „utemeljena na krštenju“ trebala ukinuti ono što je Pavao VI. pridržao muškarcima „prema časnoj predaji Crkve“?

„Biskup želi ozdraviti odnose u Hercegovini.“ To je plemenita nakana i za nju molimo. Ali odnosi se ne ozdravljuju tako da se Euharistija pretvori u sredstvo pomirenja među ljudima, umjesto da ostane Svetinja pred kojom svi zajedno klečimo. Pravo jedinstvo raste iz zajedničkoga klanjanja, a ne iz zajedničkoga dijeljenja.

20. Zaključak: što nam je činiti

Draga braćo i sestre, nakon svega rečenoga, što nam je činiti? Ne gnjev, ne prezir, ne raskol, nego vjernost.

1. Molite za biskupa Petra, za naše svećenike, za nove lektore i akolite, svaki dan, osobito pred Presvetim.
2. Klanjajte se. Pohađajte euharistijsko klanjanje; gdje ga nema, molite da ga bude.
3. Primajte pričest s najvećim poštovanjem, ako možete, na jezik i klečeći. To je vaše pravo (RS 91; pismo Kongregacije od 1. srpnja 2002.).
4. Mirno birajte red kod svećenika, bez prijezira prema bilo kome. To nije grijeh, nego izraz vjere.
5. Pišite biskupu smjerno i potpisano. Kan. 212 §§ 2–3 daje vjernicima pravo, „štoviše katkada i dužnost“, da pastirima izraze svoje mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve, uz dužno poštovanje.
6. Zlouporabe prijavite, kako predviđa RS 183–184: najprije dijecezanskom biskupu, a ako je potrebno i Svetoj Stolici, Dikasteriju za bogoštovlje i stegu sakramenata. Opisujte činjenice: mjesto, datum, misu. Ne sudite osobama.
7. Postite i činite pokoru za Crkvu i za njezine pastire.

Sv. Toma uči da se Presvetoga ne dotiče ništa što nije posvećeno, osim u nuždi. Pismo uči da se Bogu ne pristupa na kolima udobnosti, nego „kako je propisano“. Sv. Tarzicije uči da je Tijelo Kristovo vrijedno života, a ne samo deset minuta. Sv. Franjo uči da „oni jedini drugima dijele, a ne drugi“. Benedikt XVI. uči da je način na koji dijelimo i primamo Euharistiju „uskličnik“ naše vjere.

Neka nam Gospodin, prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, dade srce sv. Tarzicija, poniznost sv. Franje i vjernost sv. Tome.

Tantum ergo Sacramentum veneremur cernui – tako uzvišenom Sakramentu klanjajmo se ničice.

Sažetak u 12 točaka

1. Pričest iz ruke akolita je valjana, jer valjanost ovisi o posveti. Ali pitanje nije je li to Krist, nego kako Crkva postupa s Kristom.
2. Zakonito po slovu nije isto što i dobro. Po sv. Tomi (I-II, q. 97, a. 2), zakon se ne smije mijenjati ako promjena više šteti nego koristi; po kan. 27, običaj je najbolji tumač zakona.
3. Pavao VI. je 1972. pridržao ustanovljenje lektora i akolita muškarcima „prema časnoj predaji Crkve“ (Ministeria quaedam VII). Papa Franjo je to 2021. preokrenuo (Spiritus Domini).
4. Biskup Schneider to naziva „gestom velikog i jasnog raskida“ s neprekinutom predajom Istoka i Zapada.
5. Sv. Toma: dijeljenje Tijela pripada svećeniku jer posvećuje in persona Christi, jer je posrednik i jer su mu ruke posvećene; drugima samo u nuždi. „Eiusdem est hoc sacramentum dispensare et consecrare“ (III, q. 82, a. 3).
6. Tridentski sabor: običaj da laici primaju pričest od svećenika „potječe od apostolske predaje“ i treba ga zadržati (Sess. XIII, pogl. 8; DH 1648).
7. Sv. Ivan Pavao II.: dodirivati i dijeliti svete prilike „povlastica je zaređenih“ (Dominicae cenae 11).
8. RS 157 osuđuje svećenike koji su nazočni, a dijeljenje prepuštaju laicima; RS 158: kratko produljenje mise „nikako nije dovoljan razlog“; tumačenje kan. 910 § 2 (1987.): izvanredni djelitelj ne smije dijeliti kad su nazočni nespriječeni svećenici, ni kad oni ne slave.
9. Rješenje je razmaknuti mise, pozvati đakone i svećenike, dijeliti pod jednom prilikom, skratiti obavijesti, a ne umanjiti Euharistiju.
10. Uskratiti pričest onome tko kleči Sveta Stolica naziva „teškom povredom jednog od najosnovnijih prava“ vjernika (pismo od 1. srpnja 2002.; RS 91).
11. Vjernici koji idu u red kod svećenika izražavaju sensus fidei, a ne oholost; oni koji su odbacili Fiducia supplicans razumjeli su je, a ne „nisu je razumjeli“.
12. Crkva je izdana iznutra, kao i njezin Gospodin; ali kroz svoju muku ide prema uskrsnuću. Naš je odgovor vjernost, molitva, klanjanje i pokora, uz Petra, a ne protiv Crkve.

Predložak smjernog pisma biskupu

Preuzvišeni gospodine biskupe,

kao vjernik Vaše biskupije, s poštovanjem i u duhu kan. 212 §§ 2–3 Zakonika kanonskoga prava, molim Vas da razmotrite praksu dijeljenja svete pričesti po izvanrednim djeliteljima u našim župama.

Pozivam se na instrukciju Redemptionis Sacramentum (br. 151, 157 i 158) i na vjerodostojno tumačenje kan. 910 § 2 od 20. veljače 1987., prema kojima izvanredni djelitelji ne smiju dijeliti pričest kad su nazočni svećenici koji nisu spriječeni, a kratko produljenje mise nije dovoljan razlog. Smjerno predlažem da se, gdje je potrebno, mise razmaknu i da u dijeljenju pričesti sudjeluju svi nazočni svećenici i đakoni, te da nijedan svećenik ne sjedi dok laici dijele pričest, što Sveta Stolica izričito osuđuje (RS 157).

Molim Vas i da vjernicima koji žele primati pričest klečeći i na jezik to bude zajamčeno u svim župama, u skladu s RS 91 i pismom Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata od 1. srpnja 2002., te da vjernici koji žele primiti pričest od redovitog djelitelja to mogu činiti bez prijekora.

Vjernici koji to traže ne čine to iz prezira prema bilo kome, nego iz ljubavi prema znaku koji je Crkva stoljećima čuvala i koji je sv. Ivan Pavao II. nazvao „povlasticom zaređenih“.

Molim za Vas i za Vašu službu i molim Vaš blagoslov.

S poštovanjem u Kristu,

[ime i prezime, župa, datum]

Izvori

Sveto pismo i Oci

• Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (Zagreb: Kršćanska sadašnjost).
• Didahe 9; 14; 15.
• Klement Rimski, Prva poslanica Korinćanima 40–41.
• Ignacije Antiohijski, Smirnjanima 8; Tralijanima 2.
• Justin Mučenik, Prva apologija 65–67.
• Hipolit, Apostolska predaja 8.
• Euzebije, Crkvena povijest VI, 43.
• Bazilije Veliki, Pismo 93.
• Ćiril Jeruzalemski (pripisano), Mistagoške kateheze V, 21–22.
• Ivan Zlatousti, Homilija 82 na Matejevo evanđelje; Homilija 24 na Prvu poslanicu Korinćanima.
• Augustin, Enarrationes in Psalmos 98, 9.
• Damaz I., Epigrammata (izd. Ihm), br. 14 (o sv. Tarziciju).
• Vinko Lerinski, Commonitorium 23.

Sv. Toma Akvinski

• Summa theologiae I-II, q. 90, a. 4; q. 97, a. 2; III, q. 65, a. 3; q. 67, a. 3; q. 80, a. 12; q. 82, a. 1, 3, 4, 10; q. 83, a. 3–6; Supplementum q. 37 (Corpus Thomisticum, corpusthomisticum.org).
• Officium de festo Corporis Christi, himan Sacris solemniis.

Sabori i papinski dokumenti

• Nicejski sabor (325.), kan. 18; Laodicejski sabor, kan. 44.
• Tridentski sabor, 13. zasjedanje, Dekret o presvetoj Euharistiji, pogl. 8 (DH 1648).
• Katekizam Tridentskog sabora (Catechismus Romanus), II. dio, o Euharistiji.
• Pio X., Pascendi Dominici gregis (1907.), br. 3.
• Pio XII., Mediator Dei (1947.); Christus Dominus (1953.); Sacram Communionem (1957.).
• Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium 10 i 12; Sacrosanctum Concilium 22 i 28.
• Pavao VI., Ministeria quaedam (15. 8. 1972.), VII.
• Kongregacija za disciplinu sakramenata, Immensae caritatis (29. 1. 1973.).
• Ivan Pavao II., Inaestimabile donum (1980.), br. 18; Dominicae cenae (1980.), br. 11; Ordinatio sacerdotalis (1994.); Ecclesia de Eucharistia (2003.).
• Osam dikasterija Rimske kurije, Ecclesiae de mysterio (15. 8. 1997.), čl. 8.
• Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata, pismo Prot. n. 1322/02/L (1. 7. 2002.), Notitiae 38 (2002.).
• Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata, Redemptionis Sacramentum (25. 3. 2004.), br. 88, 91, 94, 151, 154–160, 183–184.
• Benedikt XVI., Sacramentum caritatis (2007.), br. 50, 65, 66; Summorum Pontificum i pismo biskupima (7. 7. 2007.); homilija na Tijelovo (22. 5. 2008.); opća audijencija (4. 8. 2010.).
• Joseph Ratzinger, Duh liturgije (2000.); Benedikt XVI. – Peter Seewald, Svjetlo svijeta (2010.); Posljednji razgovori (2016.).
• Franjo, Spiritus Domini (10. 1. 2021.) i pismo kardinalu Ladariji; Traditionis custodes (16. 7. 2021.).
• Kongregacija za nauk vjere, Responsum ad dubium (22. 2. 2021.).
• Dikasterij za nauk vjere, Fiducia supplicans (18. 12. 2023.) i priopćenje (4. 1. 2024.).
• Katekizam Katoličke Crkve, br. 675–677, 1378–1387.

Kanonsko pravo

• Zakonik kanonskoga prava (1983.), kan. 16, 17, 27, 212, 213, 230, 332, 392, 528, 843, 905, 910, 912, 919.
• Codex Iuris Canonici (1917.), kan. 813.
• Papinsko povjerenstvo za vjerodostojno tumačenje Zakonika, odgovor od 20. 2. 1987., AAS 80 (1988.) 1373.
• Opća uredba Rimskoga misala, br. 160–162.

Čuvari Predaje i suvremena svjedočanstva

• Athanasius Schneider, Dominus est – To je Gospodin (Libreria Editrice Vaticana, 2008., predgovor nadbiskupa Malcolma Ranjitha); Corpus Christi (2013.); studija o Spiritus Domini (22. 1. 2021., New Liturgical Movement i LifeSiteNews).
• Robert Sarah, izjava o Fiducia supplicans (6. 1. 2024.); predgovor knjizi F. Bortolija (2018.).
• Gerhard Ludwig Müller, Manifest vjere (2019.); izjava o Fiducia supplicans (prosinac 2023.).
• Dubia kardinala Burkea, Brandmüllera, Caffarre i Meisnera (2016.) te Burkea, Brandmüllera, Sandovala Íñigueza, Saraha i Zena (2023.).
• Ratko Perić, tekstovi o Fiducia supplicans (prosinac 2023. – siječanj 2024., Vjera i djela, narod.hr).
• Don Josip Mužić, emisija „Sjaj istine“, Radio Marija; magnifikat.hr.
• Zvonko Pažin, „Đakonsko ređenje“, Vjera i djela (vjeraidjela.com).
• Biskupija Mostar-Duvno, „Proslava svetkovine Uzvišenja svetoga Križa i postavljanje u službu lektora i akolita“ (14. 9. 2026., biskupija-mostar.ba).
• Pew Research Center, „Just one-third of U.S. Catholics agree with their church that Eucharist is body, blood of Christ“ (5. 8. 2019.).
• Međunarodna teološka komisija, Sensus fidei u životu Crkve (2014.); J. H. Newman, On Consulting the Faithful in Matters of Doctrine (1859.).
• Charles Theodore Murr, Murder in the 33rd Degree (2022.).
• Shawn Ryan Show, ep. 285, o. Chad Ripperger (ožujak 2026.).
• Pints with Aquinas, „Catholics in Exile“, dr. Scott Hahn (2023.).
• Rituale Romanum (1614.), De exorcizandis obsessis a daemonio.