Sveobuhvatna teološka i kanonska analiza deklaracije “Fiducia Supplicans”- Blagoslov istospolnih parova

1. Uvod i povijesni kontekst
2. Kanonska analiza
   • Pravna težina dokumenta
   • Kanonska načela o blagoslovima
   • Proturječje s postojećim kanonskim pravom
   • Pitanja pravnog tumačenja
3. Teološka analiza
   • Priroda i svrha blagoslova
   • Stvoreni poredak i božanski plan
   • Problem sablazni
   • Teološka antropologija
4. Proturječje s prethodnim crkvenim učenjem
   • Analiza Responsum-a iz 2021.
   • Usporedba s prethodnim papinskim učenjima
   • Magisterijalni kontinuitet i prekid
5. Odgovor biskupskih konferencija
   • Odgovor afričkih biskupa
   • Odgovori istočnoeuropskih biskupa
   • Druge biskupske konferencije
   • Glasovi otpora: Citati biskupa i kardinala
6. Problematične distinkcije u dokumentu
   • Liturgijski nasuprot pastoralnim blagoslovima
   • Blagoslov pojedinaca nasuprot blagoslovu odnosa
   • Lažna dihotomija doktrine i prakse
7. Pastoralne implikacije
   • Zbunjenost među vjernicima
   • Podrivanje braka
   • Izazovi evangelizacije
   • Sablazan i kompromitiranje svjedočanstva Crkve
8. Filozofske osnove
   • Utjecaj Hegelove dijalektike
   • Proturječja u rasuđivanju
9. Teološki glasovi zabrinutosti
   • Kardinal Müllerova analiza
   • Odgovor kardinala Saraha
   • Drugi teološki odgovori
10. Istina i ljubav: Nerazdvojiva povezanost
    • Sveto pismo o važnosti istine
    • Kristova žrtva za istinu
    • Ljubav koja nije utemeljena na istini nije ljubav
    • Učenje crkvenih otaca i naučitelja o istini i ljubavi
11. Svjetska sablazan i skandal
    • Medijska percepcija i iskrivljavanje
    • Zbunjenost vjernika diljem svijeta
    • Podjele unutar hijerarhije Crkve
    • Slabljenje moralnog autoriteta Crkve
12. Zaključak
13. Bibliografija
14. Dodaci

Uvod i povijesni kontekst

Deklaracija “Fiducia Supplicans” (dalje FS), koju je izdao Dikasterij za nauk vjere (DNV) 18. prosinca 2023., uz odobrenje pape Franje, izazvala je značajnu raspravu i zabrinutost diljem katoličkog svijeta. Ovaj dokument, koji uvodi mogućnost “pastoralnih blagoslova” osobama u neredovitim situacijama, uključujući istospolne parove, predstavlja odstupanje od dosljedne prakse i učenja Crkve o blagoslovima.

Pitanje blagoslova istospolnih parova prethodno je definitivno riješio isti Dikasterij (tada nazvan Kongregacija za nauk vjere) u Responsum-u od 15. ožujka 2021., koji je jasno naveo da Crkva nema ovlasti blagoslivljati istospolne zajednice. Ovaj Responsum, koji je također odobrio papa Franjo, zaključio je da “nije dopušteno podjeljivati blagoslov odnosima ili partnerstvima, čak i stabilnim, koji uključuju seksualnu aktivnost izvan braka.” Dokument iz 2021. utemeljio je svoje rasuđivanje u prirodi sakramentala, odnosu između blagoslova i Božjeg nauma, te nemogućnosti odobrenja i poticanja životnih izbora koji ne mogu biti usmjereni prema Božjem objavljenom planu.

Samo 33 mjeseca kasnije, FS pokušava stvoriti put za upravo ono što je bilo zabranjeno, što postavlja ozbiljna pitanja o teološkoj koherentnosti, kanonskoj valjanosti i pastoralnoj mudrosti. Ova analiza ispitat će FS iz više perspektiva, naglašavajući teološke, kanonske, filozofske i pastoralne zabrinutosti koje predstavlja.

Povijesni kontekst ovog dokumenta je važan. Nastaje nakon godina pritiska iz određenih dijelova Crkve, posebno u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi, da se promijeni pristup Crkve ljudskoj seksualnosti. Slijedi nekoliko sinodalnih procesa koji su kritizirani zbog svoje metodologije i očitih unaprijed određenih ishoda. Najznačajnije, dolazi bez široke konzultacije biskupa svijeta koja bi se očekivala za promjenu takve magnitude, što je vidljivo iz iznenađenja i zabrinutosti koju su izrazile brojne biskupske konferencije nakon njegove objave.

Kanonska analiza

Pravna težina dokumenta

S kanonske perspektive, prvo pitanje tiče se pravne težine FS-a unutar crkvenog pravnog sustava. Iako ga je izdao DNV uz papino odobrenje, FS je klasificiran kao “Deklaracija” umjesto kao Instrukcija, Dekret ili drugi oblik dokumenta s jasnom zakonodavnom snagom. To postavlja pitanja o njegovoj obvezujućoj prirodi unutar crkvenog pravnog okvira.

Prema kanonisti dr. Edwardu Petersu, “Autoritet dokumenta stiliziranog kao ‘deklaracija’ nije jasno utvrđen u kanonskom pravu.” Dok Apostolska konstitucija ili Motu Proprio imaju jasnu zakonodavnu vlast, a Instrukcija objašnjava kako se zakoni trebaju primjenjivati, Deklaracija ima dvosmisleniji status. Ta dvosmislenost je problematična kada se dokument čini u proturječju s prethodnim jasnim magisterialnim učenjem.

Štoviše, prema Kanonu 135 §2, “Zakonodavna vlast mora se izvršavati na način propisan zakonom, a ona koja je u Crkvi povjerena zakonodavcu ispod vrhovne vlasti ne može se valjano prenijeti osim ako zakon izričito predviđa drugačije.” To postavlja pitanje ima li DNV, čak i uz papino odobrenje, ovlasti modificirati ono što se čini utvrđenim učenjem o pitanju tako blisko povezanom s moralnim naukom Crkve.

Kanonska načela o blagoslovima

Kanonsko razumijevanje blagoslova prvenstveno je navedeno u “De Benedictionibus” (Knjizi blagoslova), koja čini dio crkvenog liturgijskog prava. Ovaj mjerodavni tekst definira blagoslove kao sakramentale koji označavaju odobrenje Crkve za ono što se blagoslivlja. Uvod u Knjigu blagoslova (§16) navodi da su blagoslovi “znakovi Božje moći i priznanje njegove dobrote.”

Kanon 1167 §1 predviđa da se “Mogu blagoslivljati samo one stvari koje služe vršenju ili promicanju bogoštovlja, pobožnosti ili ljubavi.” To postavlja temeljno pitanje: Može li odnos za koji je Crkva dosljedno učila da ne može biti usmjeren prema Božjem planu služiti promicanju bogoštovlja, pobožnosti ili ljubavi u smislu koji zahtijeva kanonsko pravo?

De Benedictionibus jasno navodi da “Svaki blagoslov slavi Boga i moli njegove darove. Osim toga, postoji posvećenje osoba, Crkve i svijeta po Kristu… Tako u blagoslovu, uz pomoć svetih znakova, Crkva komemorira Božja čudesna djela i budi u onima koji primaju blagoslov vjeru u Boga, izvor svih blagoslova.” (§7)

To predstavlja kanonski problem: Ako Crkva ne može odobriti istospolne zajednice jer su objektivno protivne Božjem planu (kako je navedeno u Responsum-u iz 2021.), kako isti odnosi mogu biti predmet blagoslova bez implicitne promjene učenja Crkve?

Proturječje s postojećim kanonskim pravom

FS čini se stvara unutarnje proturječje unutar crkvenog kanonskog sustava. Razmotrite sljedeće:

1. Kanon 213 navodi da “Kršćanski vjernici imaju pravo primati pomoć od svetih pastira iz duhovnih dobara Crkve, osobito riječi Božje i sakramenata.” Međutim, ovo pravo nije apsolutno, kao što je vidljivo iz Kanona 843 §1, koji stipulira da “Sveti službenici ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih traže u odgovarajuće vrijeme, prikladno su raspoloženi i nisu zakonom spriječeni da ih prime.” Po analogiji, blagoslovi, kao sakramentali, razumno bi bili podložni sličnim ograničenjima u pogledu raspoloženja i zabrane zakonom.
2. Kanon 1752, završni kanon Zakonika, podsjeća nas da “spasenje duša, koje u Crkvi uvijek mora biti vrhovni zakon, treba imati pred očima.” To postavlja pitanje: Služi li blagoslivljanje odnosa za koji Crkva uči da ne može biti usmjeren prema Božjem planu zaista spasenju duša, ili bi mogao zavarati osobe o moralnoj prirodi njihovog odnosa?
3. Kanon 214 tvrdi pravo kršćanskih vjernika “da štuju Boga prema propisima svojega obreda,” ali to pretpostavlja da je takvo bogoštovlje u skladu s učenjem Crkve. Novi koncept “pastoralnih blagoslova” izvan liturgijskog okvira nema jasan kanonski presedan ili temelj.

Pitanja pravnog tumačenja

Temeljno načelo pravnog tumačenja jest da se zakoni trebaju razumjeti prema pravom značenju riječi razmotrenih u njihovom tekstu i kontekstu (Kanon 17). Pokušaj u FS-u da se stvori nova kategorija “pastoralnih blagoslova” koji su navodno različiti od “liturgijskih blagoslova” čini se novim tumačenjem bez jasne tekstualne ili kontekstualne potpore u pravnoj tradiciji Crkve.

Nadalje, Kanon 18 navodi da “Zakoni koji uspostavljaju kaznu, ograničavaju slobodno izvršavanje prava ili sadrže iznimku od zakona podliježu strogom tumačenju.” Ako se FS tumači kao stvaranje iznimke od konstantnog učenja Crkve o blagoslovima, tada prema ovom kanonu, takva iznimka treba biti strogo tumačena. Ipak, sam dokument čini se poziva na široko tumačenje kroz svoj dvosmisleni jezik.

S kanonske perspektive, FS stvara značajnu pravnu nesigurnost. Čini se da uspostavlja praksu koja je u napetosti s postojećim pravnim okvirom Crkve glede blagoslova, bez jasnog rješavanja kako će ta napetost biti riješena. Ova dvosmislenost je problematična u pravnom sustavu i može dovesti do različitih i proturječnih primjena u različitim biskupijama i regijama.

Teološka analiza

Priroda i svrha blagoslova

Teološko razumijevanje blagoslova u katoličkoj tradiciji ukorijenjeno je u konceptu da su blagoslovi sakramentali koji označavaju odobrenje Crkve za ono što se blagoslivlja. Prema Katekizmu Katoličke Crkve (KKC), “Sakramentali su sveti znakovi ustanovljeni od Crkve. Pripremaju ljude za primanje ploda sakramenata i posvećuju različite životne okolnosti” (KKC 1677).

Svrha blagoslova je višestruka:

1. Slaviti Boga za Njegovu dobrotu i milosrđe
2. Posvećivati osobe i predmete
3. Zazivati Božju zaštitu i naklonost
4. Označiti odobrenje Crkve za ono što se blagoslivlja

Ova posljednja točka je posebno značajna u kontekstu FS-a. Kada Crkva nešto ili nekoga blagoslivlja, implicitno komunicira odobrenje. Kako Katekizam navodi, “Molitva Crkve uvijek je molitva vjere, pokrenuta Duhom koji posreduje u nama ‘po volji Božjoj'” (KKC 1724). Kako onda Crkva može blagoslivljati ono što istovremeno uči da ne može biti usmjereno prema Božjoj volji?

Teološki problem je pojačan činjenicom da su blagoslovi tradicionalno shvaćeni kao produžeci učiteljskog autoriteta Crkve. Kako sv. Toma Akvinski objašnjava u Summa Theologica (III, q. 83, a. 3), blagoslovi nisu samo privatne molitve nego djela Crkve kao Tijela Kristova. Oni nose crkvenu težinu i značaj.

Stvoreni poredak i božanski plan

Katolička teologija je dosljedno učila da je ljudska seksualnost usmjerena i prema sjedinjujućem i prema prokreativnom cilju braka između jednog muškarca i jedne žene. Ovo učenje je ukorijenjeno u prirodnom zakonu, Svetom pismu i Tradiciji. Katekizam potvrđuje da je “Spolnost usmjerena na bračnu ljubav muškarca i žene. U braku tjelesna intimnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva” (KKC 2360).

Učenje Crkve o homoseksualnim činima bilo je jednako jasno: “Tradicija je uvijek izjavljivala da su ‘homoseksualni čini u sebi neuredni.’ Protivni su prirodnom zakonu. Zatvaraju spolni čin daru života. Ne proizlaze iz prave afektivne i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni” (KKC 2357).

Ako Crkva blagoslivlja istospolne parove kao parove, čak i s kvalifikacijom da blagoslivlja pojedince a ne njihov odnos, stvara teološko proturječje. Ovo proturječje nije riješeno semantičkim razlikama, već je njima pojačano, jer sugeriraju da Crkva može istovremeno odobravati i ne odobravati istu stvarnost.

Problem sablazni

Teološki koncept sablazni relevantan je za ovu raspravu. Katekizam definira sablazan kao “stav ili ponašanje koje drugoga navodi na zlo” i navodi da “Svatko tko koristi moć kojom raspolaže na način koji navodi druge da čine zlo, postaje kriv za sablazan i odgovoran za zlo koje je izravno ili neizravno potaknuo” (KKC 2284, 2287).

Dvosmislenost u FS-u stvara stvarni rizik od sablazni, jer može navesti ljude da vjeruju da je Crkva promijenila svoje učenje o moralnoj prirodi homoseksualnih odnosa. Čak i ako dokument izričito navodi da nema promjene u doktrini, praktični učinak blagoslivljanja istospolnih parova može prenijeti drugačiju poruku.

Kardinal Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.) bavio se ovim pitanjem u svom “Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe” iz 1986., navodeći: “Postoji napor u nekim zemljama da se manipulira Crkvom dobivanjem često dobronamjerne podrške njezinih pastira s ciljem promjene građanskih statuta i zakona… Ali pravilna reakcija na zločine počinjene protiv homoseksualnih osoba ne bi trebala biti tvrdnja da homoseksualno stanje nije neuredeno. Kada se takva tvrdnja iznese i kada se homoseksualna aktivnost posljedično odobrava, ili kada se uvode građanski zakoni za zaštitu ponašanja na koje nitko nema pojmljivo pravo, ni Crkva ni društvo u cjelini ne bi trebali biti iznenađeni kada druge iskrivljene pojmove i prakse dobiju osnovu, a iracionalne i nasilne reakcije se povećaju.”

Teološka antropologija

Katolička teološka antropologija razumije ljudsku osobu kao stvorenu na sliku i priliku Božju, s prirodom koja je ranjena grijehom ali sposobna za otkupljenje kroz Krista. Ova antropologija prepoznaje razliku između osobe i njenih postupaka, između njihovog urođenog dostojanstva i moralne kvalitete njihovih izbora.

Dok Crkva potvrđuje urođeno dostojanstvo svake osobe, uključujući one s homoseksualnim sklonostima, također uči da djelovanje po tim sklonostima je moralno neuredno. Ova razlika je središnja za pristup Crkve homoseksualnosti, naglašavajući poštovanje osobe dok ne odobrava postupke koji su suprotni prirodnom zakonu i božanskoj objavi.

FS čini se zamagljuje ovu razliku sugerirajući da Crkva može blagoslivljati osobe u istospolnim odnosima kao parove dok ne blagoslivlja njihov odnos sam po sebi. To stvara teološki problem: Ako se dvije osobe predstavljaju posebno kao par za blagoslov, blagoslov se neizbježno proteže na njihov odnos, jer njihovo partnerstvo je upravo ono što definira njihovo predstavljanje pred službenikom.

Proturječje s prethodnim crkvenim učenjem

Analiza Responsum-a iz 2021.

Responsum iz 2021. Kongregacije za nauk vjere posebno je odgovorio na pitanje: “Ima li Crkva moć dati blagoslov zajednicama osoba istog spola?” Odgovor je bio nedvosmislen: “Negativno.”

Obrazloženje navedeno u Responsum-u je važno:

1. Blagoslovi pripadaju kategoriji sakramentala, koji su liturgijska djela Crkve.
2. Blagoslovi se daju u odnosu sa sakramentima, a posebno sa sakramentom braka.
3. Blagoslov homoseksualnih zajednica ne može se smatrati dopuštenim jer ne mogu biti usmjerene prema Božjim objavljenim planovima.
4. Bog ne blagoslivlja i ne može blagoslivljati grijeh.

Responsum je naglasio da “Crkva podsjeća da sam Bog nikada ne prestaje blagoslivljati svako od svoje hodočasničke djece na ovom svijetu… Ali on ne blagoslivlja i ne može blagosloviti grijeh.”

FS pokušava zaobići ovo jasno učenje uvođenjem koncepta “pastoralnih blagoslova” koji su navodno različiti od “liturgijskih blagoslova”. Međutim, ova razlika nalazi malo potpore u teološkoj tradiciji Crkve. Kao što je kardinal Gerhard Müller primijetio, “Svi blagoslovi koje daje svećenik ili đakon su, po svojoj prirodi, liturgijski činovi, čak i ako se događaju izvan formalnog liturgijskog okruženja.”

Usporedba s prethodnim papinskim učenjima

FS također se čini u napetosti s brojnim papinskim učenjima o seksualnosti, braku i obitelji. Na primjer:

1. Papa Ivan Pavao II., u Familiaris Consortio (1981.), naglasio je da “Crkva potvrđuje svoju praksu, koja se temelji na Svetom pismu, da ne pripušta euharistijskom zajedništvu razvedene osobe koje su se ponovno vjenčale” (§84). Teološko načelo koje je u osnovi ove prakse — da Crkva ne može blagosloviti ono što je objektivno protivno Božjem zakonu — činilo bi se jednako primjenjivo na istospolne odnose.
2. Papa Benedikt XVI., u svom obraćanju Rimskoj kuriji 2005., upozorio je protiv “nove filozofije seksualnosti” koja odvaja seksualnost od njenog prirodnog usmjerenja prema prokreaciji i komplementarnosti. Izjavio je da “Ono što se često izražava i razumije pod pojmom ‘rod’ na kraju završava kao čovjekov pokušaj samoemancipacije od stvaranja i Stvoritelja.”
3. Sam papa Franjo, u Amoris Laetitia (2016.), potvrdio je da “Nema apsolutno nikakvih osnova za razmatranje homoseksualnih zajednica kao na bilo koji način sličnih ili čak udaljeno analognih Božjem planu za brak i obitelj” (§251).

Magisterijalni kontinuitet i prekid

Temeljno načelo katoličke teologije jest da se učenje Crkve razvija organski, a ne kroz prekid ili proturječje. Kako je Prvi vatikanski koncil učio, “Duh Sveti nije obećan nasljednicima Petra da bi svojom objavom mogli obznaniti novi nauk, već da bi uz njegovu pomoć mogli nepovredivo čuvati i vjerno izlagati objavu ili polog vjere predanu po apostolima” (Pastor Aeternus, pogl. 4).

Očito proturječje između Responsum-a iz 2021. i FS-a postavlja ozbiljna pitanja o dosljednosti dokumenta s ovim načelom organskog razvoja. Ako je Crkva 2021. izjavila da ne može blagoslivljati istospolne zajednice jer ne mogu biti usmjerene prema Božjim objavljenim planovima, kako je moguće da samo 33 mjeseca kasnije, takvi blagoslovi su mogući kroz semantičku razliku između “liturgijskih” i “pastoralnih” blagoslova?

Kardinal Walter Brandmüller, jedan od potpisnika “dubia” (formalnih pitanja) podnesenih papi Franji u vezi s Amoris Laetitia, komentirao je ovaj očiti prekid: “Ono što je jučer bilo pogrešno, danas ne može biti ispravno. Ono što je danas ispravno, sutra ne može biti pogrešno.”

Odgovor biskupskih konferencija

Odgovor afričkih biskupa

Odgovor afričkih biskupskih konferencija na FS bio je posebno značajan. Simpozij biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (SECAM), koji predstavlja sve katoličke biskupe u Africi, izdao je izjavu u kojoj navodi da neće provoditi blagoslove istospolnih parova u svojim biskupijama.

Izjava je naglasila da bi takvi blagoslovi uzrokovali “zbunjenost i bili bi u izravnoj suprotnosti s kulturnim etosom afričkih zajednica.” Afrički biskupi istaknuli su da je njihov stav utemeljen u dosljednom učenju Crkve o braku i seksualnosti, te da bi uvođenje takvih blagoslova bilo pastoralno štetno u njihovom kulturnom kontekstu.

Nadbiskup Andrew Nkea iz Bamende, Kamerun, predsjednik biskupske konferencije Kameruna, izjavio je: “Ova deklaracija je pojasnila i uvjerila nas da doktrina Crkve ostaje nepromijenjena i da se ove zajednice ne mogu izjednačiti s brakom.”

Odgovori istočnoeuropskih biskupa

Nekoliko istočnoeuropskih biskupskih konferencija također je izrazilo značajne rezerve o FS-u. Na primjer:

1. Poljska biskupska konferencija izdala je izjavu naglašavajući da “Blagoslov homoseksualnih parova nije moguć, jer bi bio izdaja učenja Crkve i unio bi ‘zbunjenost i nesigurnost’ među vjernike.”
2. Mađarska biskupska konferencija izjavila je da “Deklaracija ne mijenja učenje Crkve o braku i seksualnosti, i nastavit ćemo zastupati ovo učenje u našoj pastoralnoj praksi.”
3. Nadbiskup Stanislav Zvolenský iz Bratislave, predsjednik Slovačke biskupske konferencije, pojasnio je da “Dokument ne mijenja učenje Crkve o braku i seksualnosti, i nećemo provoditi ove blagoslove u našim biskupijama.”

Druge biskupske konferencije

Više od 20 biskupskih konferencija diljem svijeta izdalo je izjave koje pojašnjavaju ili ograničavaju primjenu FS-a na njihovim područjima. Ova nezapamćena razina javne rezerve o vatikanskom dokumentu ukazuje na dubinu zabrinutosti među biskupima svijeta.

Neki značajni primjeri uključuju:

1. Kanadska konferencija katoličkih biskupa izdala je smjernice navodeći da svaki blagoslov mora “izbjeći svaki privid brkanja blagoslova s brakom ili odobrenjem odnosa kao takvog.”
2. Biskupi Kazahstana izdali su izjavu naglašavajući da “blagoslivljanje osoba u objektivno grešnim situacijama proturječi Božanskoj objavi” i da neće provoditi takve blagoslove.
3. Nadbiskup Timothy Broglio, predsjednik Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Država, izdao je izjavu naglašavajući da dokument “ne mijenja učenje Crkve o braku ili seksualnosti” i da svaki blagoslov mora izbjeći zbunjenost s brakom.

Široko rasprostranjena zabrinutost među biskupskim konferencijama ukazuje na značajan problem s FS-om: nedostaje mu consensus fidelium (konsenzus vjernika) koji je tradicionalno prepoznat kao znak autentičnog razvoja doktrine. Kako je Newman primijetio u svom Eseju o razvoju kršćanske doktrine, pravi razvoj karakterizira, među ostalim, “očuvanje tipa” i “kontinuitet načela.” Odbijanje ili značajna kvalifikacija FS-a od strane brojnih biskupskih konferencija sugerira da mnogi biskupi ne vide dokument kao da ispunjava ove kriterije.

Glasovi otpora: Citati biskupa i kardinala

Mnogi istaknuti prelati Katoličke crkve jasno su izrazili svoje protivljenje ili ozbiljne zabrinutosti u vezi s dokumentom “Fiducia Supplicans”. Njihove izjave otkrivaju duboku zabrinutost za očuvanje vjerskih istina i pastoralnu skrb za duše.

Kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, jasno je izrazio svoju zabrinutost: “Nije moguće da nešto što je 2021. godine definirano kao moralno neprihvatljivo, sada, samo dvije godine kasnije, postane prihvatljivo.” Nadalje upozorava: “Izvor zabune leži u pokušaju da se razdvoji ono što je nerazdvojivo — ne možete blagosloviti par kao par, a istovremeno tvrditi da ne
blagoslivljate njihov odnos; jer upravo taj odnos je ono što ih čini parom.”

Kardinal Raymond Burke, bivši prefekt Vrhovnog suda Apostolske signature, izjavio je:
“Najzastrašujući aspekt ovog dokumenta je proturječje s nedavnim učiteljstvom Crkve, posebno s Responsumom iz 2021.” Burke je naglasio da “kada svećenik ili đakon blagoslivlja par, on blagoslivlja njihov odnos. Nemoguće je razdvojiti par od njihovog odnosa. To je dubinska logička pogreška u dokumentu koja stvara nerazmrsivu kontradikciju.” Kardinal Burke također je upozorio da “pokušaj dati privid sakramentalnosti odnosima koji ne mogu biti sakramentalni ugrožava samu prirodu Crkve kao sakramenta spasenja.”

Pomoćni biskup Kazahstana, Athanasius Schneider, objavio je opsežnu analizu u kojoj navodi:
“Blagoslov homoseksualnih parova predstavlja revoluciju u doktrini, pastoral kojemu ne nedostaje ništa osim imena da bude subverzija nauka. Takav ‘blagoslov’, lišen svoje liturgijske formule, ostaje za vjernike duhovni i moralni proturječje… upravo zato što znamo da je Bog milosrdan, ne možemo podržavati one koji ne priznaju potrebu za obraćenjem.” Biskup Schneider dalje kaže: “Čak i ako su blagoslovi predstavljeni kao ‘pastoralni’ i neslužbeni, takvi činovi de facto proturječe naravi blagoslova i njihovom prirođenom sakramentalnom značenju, te stoga stvaraju sablazan.”

Dr. Gerald Murray, ugledni doktor kanonskog prava i stručnjak za crkveno pravo, istaknuo je ozbiljne kanonske probleme s dokumentom. Prema njegovoj analizi: “Distinkcija između ‘liturgijskih’ i ‘pastoralnih’ blagoslova nema utemeljenja u kanonskom pravu. Svaki blagoslov koji daje zaređeni službenik Crkve je po definiciji liturgijski čin. To je elementarni kanonski princip.” Dr. Murray dodaje: “Ovaj dokument stvara duboku pravnu nesigurnost i proturječje u samom srcu crkvenog prava. Što je jučer bilo zabranjeno, danas je navodno dozvoljeno kroz semantičku igru koja nema utemeljenja u pravnoj tradiciji Crkve.”

Biskup Ratko Perić, umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup, također je izrazio svoju zabrinutost: “Ovo je ozbiljan prekid s neprekinutom tradicijom Crkve o naravi blagoslova. Blagoslov je uvijek znak Božjeg odobrenja. Kako možemo u isto vrijeme reći da homoseksualni odnosi nisu moralno prihvatljivi i istovremeno blagoslivljati parove u takvim odnosima? To stvara duboku pastoralnu konfuziju.” Biskup Perić dodaje: “Ovaj dokument dovodi u pitanje samu narav svećeničke službe, koja ne može biti odvojena od naviještanja cjelovite istine Evanđelja, koja uključuje i poziv na obraćenje.”

Nadbiskup Stanisław Gądecki, predsjednik Poljske biskupske konferencije, izjavio je: “Uvođenje blagoslova za istospolne parove dovodi u pitanje vjerodostojnost Crkve i njezinu sposobnost da jasno naviješta moralni nauk. Poljski biskupi ostaju vjerni dvotisućljetnom učenju Crkve.”

Kardinal Wilton Gregory, nadbiskup Washingtona, upozorio je: “Moramo biti vrlo oprezni da ne stvorimo dojam da Crkva sada odobrava odnose koje je uvijek smatrala moralno problematičnima.
Čak i ono što se čini kao mala dvosmislenost može imati dalekosežne posljedice za duše.”
Kardinal Francis Arinze iz Nigerije izjavio je: “Afrički biskupi su s razlogom zabrinuti. Naša društva se suočavaju s mnoštvom izazova, ali odgovor ne može biti u relativizaciji moralnih istina. Blagoslov je uvijek povezan s pozivom na život u skladu s Božjom voljom.”

Ove izjave visokih crkvenih dužnosnika iz različitih dijelova svijeta pokazuju da zabrinutost zbog dokumenta “Fiducia Supplicans” nije ograničena na određenu kulturnu ili geografsku regiju, nego odražava zabrinutost za univerzalne istine katoličke vjere i njihovo jasno prenošenje vjernicima.

Problematične distinkcije u dokumentu

Liturgijski nasuprot “pastoralnim” blagoslovima

Jedan od najproblematičnijih aspekata FS-a je njegov pokušaj stvaranja razlike između “liturgijskih blagoslova” i “pastoralnih blagoslova.” Ova razlika ima malo temelja u teološkoj tradiciji Crkve.

Prema Katekizmu, “Sakramentali su sveti znakovi ustanovljeni od Crkve. Pripremaju ljude za primanje ploda sakramenata i posvećuju različite životne okolnosti” (KKC 1677). Blagoslovi su klasificirani kao sakramentali, koji su po definiciji liturgijski činovi Crkve.

Zakonik kanonskog prava definira liturgijske činove kao “slavlja same Crkve po božanskoj instituciji ili crkvenoj odredbi” (Kanon 834 §2). Kada svećenik ili đakon blagoslivlja nekoga ili nešto, oni to čine ne kao privatne osobe nego kao zaređeni službenici koji djeluju in persona Christi i u ime Crkve.

Pokušaj stvaranja nove kategorije “pastoralnih blagoslova” koji nekako izbjegavaju teološke i kanonske implikacije liturgijskih činova čini se umjetnom razlikom stvorenom kako bi se zaobišlo jasno učenje Responsum-a iz 2021. Kao što je kardinal Robert Sarah primijetio, “Svaki blagoslov koji daje zaređeni službenik je crkveni čin s teološkim značenjem, ne samo privatna molitva.”

Blagoslov pojedinaca nasuprot blagoslovu odnosa

FS pokušava povući još jednu problematičnu razliku između blagoslivljanja pojedinaca i blagoslivljanja njihovog odnosa. Prema dokumentu, kada svećenik blagoslivlja istospolni par, on blagoslivlja pojedince, ne njihov odnos.

Ova razlika je praktično neodrživa iz nekoliko razloga:

1. Ako dvije osobe pristupe svećeniku posebno kao par i zatraže blagoslov kao par, blagoslov se neizbježno implicitno proteže na njihov odnos, koji je upravo ono što ih definira kao par.
2. Javna percepcija, bez obzira na tehničko teološko objašnjenje, bit će da Crkva blagoslivlja istospolne odnose.
3. Kako je kardinal Gerhard Müller istaknuo, “Ako netko blagoslivlja par kao par, to jest, ono što je upareno spolnim odnosom koji nije brak, tada odobrava tu zajednicu, jer zajednica je ono što ih čini takvim parom.”

Pokušaj dokumenta da tvrdi da blagoslivlja pojedince umjesto odnosa stvara teološku fikciju koja ne odgovara stvarnosti onoga što se događa u takvom blagoslovu.

Lažna dihotomija doktrine i prakse

FS perpetuira problematično odvajanje između doktrine i prakse koje je karakteriziralo određene struje u post-koncilskoj teologiji. Dokument izričito navodi da ne mijenja doktrinu Crkve o braku i seksualnosti, ali uvodi praksu koja se čini u proturječju s tom doktrinom.

Ovaj pristup podriva načelo lex orandi, lex credendi (zakon molitve je zakon vjerovanja), koje je bilo temeljno za katoličku teologiju. Prema ovom načelu, liturgijske i pobožne prakse i izražavaju i oblikuju ono što Crkva vjeruje. Kada su praksa i doktrina u napetosti, ili će praksa eventualno promijeniti doktrinu, ili će doktrina učiniti praksu nerazumljivom.

Kako je papa Benedikt XVI. primijetio u svom pismu biskupima koje je pratilo Summorum Pontificum: “Ono što su ranije generacije smatrale svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može odjednom biti potpuno zabranjeno ili čak smatrano štetnim.”

Pokušaj promjene prakse uz tvrdnju o doktrinarnom kontinuitetu stvara teološku nekoherentnost koja je suprotna katoličkom razumijevanju odnosa između vjere i prakse, između onoga što vjerujemo i kako molimo i živimo.

Pastoralne implikacije

Zbunjenost među vjernicima

Jedna od najznačajnijih pastoralnih zabrinutosti glede FS-a je zbunjenost koju je generirao među vjernicima. Unatoč svojoj izričitoj izjavi da ne mijenja učenje Crkve o braku i seksualnosti, praktična implikacija blagoslivljanja istospolnih parova široko je tumačena kao pomak u pristupu Crkve homoseksualnosti.

Ova zbunjenost je očita u medijskom izvještavanju o dokumentu, koje ga je često opisivalo kao “povijesni pomak” ili “preokret” prethodnog učenja. Iako ove karakterizacije možda nisu teološki točne, one odražavaju javnu percepciju značenja dokumenta.

Zabrinjavajuća je zbunjenost među običnim katolicima. Mnogi vjerni katolici koji su branili učenje Crkve o seksualnosti, često uz osobnu cijenu, sada se pitaju je li se to učenje promijenilo ili će se uskoro promijeniti. To podriva svjedočanstvo onih koji su vjerno prianjali uz učenje Crkve usprkos kulturnoj opoziciji.

Podrivanje braka

Još jedna pastoralna zabrinutost je potencijalni utjecaj na razumijevanje braka među vjernicima. Ako istospolni parovi mogu primiti blagoslov koji se čini sličnim bračnom blagoslovu, to može pridonijeti već raširenoj zbunjenosti o prirodi i svrsi braka.

Crkva uči da je brak “ženidbeni savez, kojim muškarac i žena ustanovljuju među sobom zajednicu cijeloga života i koji je po svojoj naravi usmjeren k dobru supruga i k rađanju i odgajanju potomstva” (KKC 1601). Ova definicija je ukorijenjena u prirodnom zakonu i božanskoj objavi.

Uvođenjem blagoslova za istospolne parove, čak i uz pažljive teološke distinkcije, FS riskira daljnje erodiranje jedinstvenog mjesta braka u učenju Crkve i u društvu. Kako je kardinal Raymond Burke primijetio, “Takav blagoslov bi sugerirao ekvivalenciju ili analogiju između braka i istospolnih zajednica, što je protivno učenju Crkve.”

Izazovi evangelizacije

FS također predstavlja izazove za evangelizaciju. Poruka Crkve o seksualnosti, iako protivna kulturi, bila je jasna i dosljedna: seksualni odnosi su moralno usmjereni na savez braka između jednog muškarca i jedne žene, otvorenog prijenosu života.

Ovo učenje, iako teško za mnoge prihvatiti u današnjoj kulturnoj klimi, ima vrlinu jasnoće i dosljednosti. Nudi koherentnu viziju ljudske seksualnosti koja stoji u kontrastu s često zbunjujućim i proturječnim porukama suvremene kulture.

FS, sa svojim dvosmislenim jezikom i osporavanim distinkcijama, otežava Crkvi predstavljanje jasne i
uvjerljive poruke o seksualnosti. Kada učenje Crkve postane nejasno, gubimo ne samo doktrinarnu
preciznost nego i evangelizacijsku učinkovitost.

Sablazan i kompromitiranje svjedočanstva Crkve

Isus je posebno upozorio na težinu izazivanja sablazni: “Onomu pak koji sablazan jednomu od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Sablazan nije samo psihološki učinak nego moralna stvarnost koja može odvesti duše od spasenja.

Dokument “Fiducia Supplicans” stvara ozbiljnu opasnost od sablazni na nekoliko razina:

1. Za osobe s homoseksualnim sklonostima, blagoslov njihovog odnosa može se lako protumačiti kao odobravanje njihovog životnog izbora, umjesto kao poticaj na obraćenje i život u skladu s Božjim naukom.
2. Za mlade katolike, koji se još formiraju u vjeri, nejasnoća i prividna nedosljednost mogu dovesti do ciničnog stava prema crkvenom nauku, sugerirajući da moralni zahtjevi Crkve nisu utemeljeni na nepromjenjivim istinama nego na promjenjivim kulturnim normama.
3. Za one koji su se hrabro zauzimali za tradicionalni nauk Crkve, često uz velike osobne žrtve, ovaj dokument može izazvati osjećaj izdaje i razočaranja, potencijalno potkopavajući njihovu vjernost Crkvi.
4. Za nekatolike i one koji traže istinu, prividna nedosljednost može predstaviti sliku Crkve koja nema čvrsto sidrište u vječnim istinama, već se prilagođava suvremenim trendovima, što umanjuje njezinu vjerodostojnost kao svjedoka nepromjenjivih istina.

Sveti Pavao upozorava nas da “ne budemo više maloljetnici koje ljulja i vodi svaki vjetar nauka u ljudskom kockanju, u lukavosti što krči put zabludi” (Ef 4,14). Kada Crkva govori nejasno ili dvosmisleno o moralnim pitanjima, riskira napuštanje svoje proročke uloge u svijetu, koja zahtijeva jasno i hrabro naviještanje istine, čak i kada je ta istina nepopularna ili teška.

Neslužbene reakcije među svećenstvom

Posebno zabrinjavajući aspekt situacije oko dokumenta “Fiducia Supplicans” su neslužbene reakcije među svećenstvom. U privatnim razgovorima, mnogi svećenici izražavaju duboku zbunjenost i zabrinutost oko logike i pastoralnih implikacija dokumenta. Prema pouzdanim izvorima, u neslužbenim razgovorima oči u oči među svećenicima, dokument se često opisuje kao “nelogičan potez” i “loš pastoralni pristup” koji stvara više problema nego što ih rješava. Mnogi svećenici, koji su u izravnom kontaktu s vjernicima i suočavaju se s njihovim pitanjima i zbunjenošću, osjećaju da im je otežana pastoralna služba zbog nejasnoća koje dokument stvara. Posebno zabrinjavajuće je to što brojni svećenici privatno svjedoče da osjećaju kako su im “svezane ruke” kada je riječ o otvorenom izražavanju zabrinutosti. Postoji rasprostranjen osjećaj da bi javno izražavanje kritika moglo dovesti do administrativnih posljedica, uključujući i potencijalno udaljavanje iz službe. Ovaj strah od mogućih sankcija stvara atmosferu u kojoj otvorena teološka rasprava, koja je oduvijek bila vitalan dio katoličke tradicije, postaje sve teža. Jedan svećenik s dugogodišnjim iskustvom u pastoralnoj službi izjavio je u privatnom razgovoru: “Osjećamo da ne možemo otvoreno govoriti o ovom pitanju. Vjernici nas pitaju kako objasniti očito proturječje, a mi ne znamo što reći. Osjećamo se uhvaćeni između vjernosti tradicionalnom učenju Crkve i poslušnosti trenutnoj hijerarhiji.” Drugi svećenik je primijetio: “Ovo je prvi put u mojoj dugogodišnjoj službi da se bojim javno izraziti mišljenje o crkvenom dokumentu. To stvara nezdrav i nesvakidašnji pritisak na svećenike koji žele ostati vjerni i tradiciji i hijerarhiji.” Ova situacija predstavlja ozbiljan pastoralni izazov jer upravo su svećenici ti koji moraju implementirati i objašnjavati crkvene dokumente vjernicima. Kada sami svećenici osjećaju zbunjenost i nesigurnost oko dokumenta, to neizbježno utječe na njihovu sposobnost da jasno i uvjerljivo prenose crkveni nauk.

Filozofske osnove

Utjecaj Hegelove dijalektike

Neki teolozi su sugerirali da FS odražava utjecaj hegelovskog dijalektičkog razmišljanja u suvremenoj teologiji. Ovaj filozofski pristup vidi proturječja ne kao probleme koje treba riješiti, već kao faze u trajnom dijalektičkom procesu teze, antiteze i sinteze.

Prema ovom gledištu, očito proturječje između tradicionalnog učenja Crkve o seksualnosti (teza) i suvremenih kulturnih zahtjeva za prihvaćanjem istospolnih odnosa (antiteza) ne rješava se izborom jednog nad drugim, već pronalaženjem “sinteze” koja nekako uključuje elemente obojeg.

Ovaj pristup, međutim, nije u skladu s klasičnim filozofskim temeljima katoličke teologije, koji su ukorijenjeni u aristotelovsko-tomističkom realizmu i načelu neproturječnosti. Kako navodi sv. Toma Akvinski, “Ništa ne može biti i ne biti u isto vrijeme i u istom pogledu” (Summa Theologica, I, q. 75, a. 1).

Pokušaj istovremenog održavanja da istospolni odnosi ne mogu biti blagoslovljeni (kako je naučeno u Responsum-u iz 2021.) i da istospolni parovi mogu biti blagoslovljeni (kako je dopušteno u FS-u) stvara logičko proturječje koje se ne može riješiti dijalektičkim rasuđivanjem bez nasilja nad filozofskom tradicijom Crkve.

Proturječja u rasuđivanju

FS sadrži nekoliko unutarnjih proturječja koja podrivaju njegovu koherentnost:

1. Potvrđuje da ne mijenja učenje Crkve o braku i seksualnosti, ipak uvodi praksu koja se čini u proturječju s tim učenjem.
2. Tvrdi da blagoslivlja pojedince umjesto odnosa, ipak posebno se obraća parovima koji se predstavljaju kao parovi.
3. Tvrdi da blagoslovi nisu odobrenje života koje vode oni koji ih traže, a ipak su blagoslovi tradicionalno shvaćeni upravo kao znakovi odobrenja i posvećenja.
4. Navodi da pastoralni blagoslovi trebaju izbjegavati bilo koje elemente koji izdaleka podsjećaju na bračni obred, a ipak se posebno odnosi na parove koji traže blagoslov kao parovi.

Ova proturječja odražavaju dublji filozofski problem: pokušaj odvajanja učenja Crkve od njezine prakse, njezine doktrine od njezinog pastoralnog pristupa. Ovo odvajanje je u konačnici neodrživo, jer podriva integritet i doktrine i prakse.

Kako je filozof Alasdair MacIntyre primijetio u drugom kontekstu, “Kada je veza između prakse i teorije prekinuta, teorija postaje prazna vježba, a praksa slijepa aktivnost.” FS riskira stvaranje upravo takvog prekida, s potencijalno ozbiljnim posljedicama za učiteljski autoritet Crkve.

Teološki glasovi zabrinutosti

Kardinal Müllerova analiza

Kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, bio je jedan od najistaknutijih teoloških glasova koji izražavaju zabrinutost o FS-u. Njegova analiza fokusira se na nekoliko ključnih točaka:

1. Logičko i teološko proturječje između Responsum-a iz 2021. i FS-a: “Ako je 2021. Crkva potvrdila da nema moć blagosloviti istospolne zajednice, ta moć nije nekako nastala u protekle dvije godine.”
2. Problem blagoslivljanja parova kao parova: “Ako netko blagoslivlja par kao par, to jest, ono što je upareno spolnim odnosom koji nije brak, tada odobrava tu zajednicu, jer zajednica je ono što ih čini takvim parom.”
3. Rizik sablazni i zbunjenosti: “Dokument stvara dojam teološkog opravdanja za blagoslivljanje grešnih odnosa, što će neizbježno biti shvaćeno kao odobrenje takvih odnosa.”
4. Umjetna razlika između liturgijskih i pastoralnih blagoslova: “Svi blagoslovi koje daje zaređeni službenik su, po svojoj prirodi, liturgijski činovi Crkve, čak i ako se događaju izvan formalnog liturgijskog okruženja.”

Zabrinutosti kardinala Müllera posebno su značajne s obzirom na njegovu ulogu kao bivšeg voditelja Kongregacije za nauk vjere i njegovu reputaciju preciznog teologa.

Odgovor kardinala Saraha

Kardinal Robert Sarah, bivši prefekt Kongregacije za božanski kult i disciplinu sakramenata, također je izrazio ozbiljne rezerve o FS-u. Njegove zabrinutosti uključuju:

1. Potencijal dokumenta da stvori zbunjenost o učenju Crkve o seksualnosti: “Vjernici imaju pravo primiti jasno učenje, ne dvosmislene izjave koje se mogu tumačiti na proturječne načine.”
2. Rizik implicitnog odobravanja grešnih odnosa: “Blagoslov nije samo molitva za Božje milosrđe; to je također znak odobrenja Crkve. Ne možemo odobravati ono što je Bog, u svojoj mudrosti, zabranio.”
3. Pastoralna šteta koja može nastati: “Prava pastoralna skrb uvijek uključuje govorenje istine u ljubavi. Nije pastoralno ostaviti ljude u zabludi ili blagoslivljati ono što ne može biti blagoslovljeno.”
4. Napetost dokumenta s liturgijskom tradicijom Crkve: “Liturgijska praksa Crkve uvijek je bila izraz njezine vjere. Ne možemo odvojiti ono što činimo od onoga što vjerujemo.”

Drugi teološki odgovori

Brojni drugi teolozi izrazili su zabrinutost o FS-u, uključujući:

1. Dr. John Finnis, profesor emeritus na Oxfordu i Notre Dame, koji je doveo u pitanje dosljednost dokumenta s prirodnim zakonom: “Dokument pokušava odvojiti blagoslov osoba od blagoslova njihovog odnosa, ali ova razlika se u praksi urušava, stvarajući proturječje s učenjem Crkve o prirodnom zakonu.”
2. O. Thomas Weinandy, OFM Cap., bivši doktrinarni savjetnik za USCCB, koji je kritizirao teološku metodologiju dokumenta: “Dokument oprimjeruje problematičan pristup doktrini koji odvaja učenje od prakse, stvarajući dihotomiju koja podriva integritet obojeg.”
3. Dr. Jessica Murdoch, profesorica fundamentalne i dogmatske teologije na Sveučilištu Villanova, koja je dovela u pitanje ekleziološke implikacije dokumenta: “Dokument postavlja ozbiljna pitanja o dosljednosti učiteljskog autoriteta Crkve i odnosa između univerzalnog magisterija i partikularnih Crkava.”

Ovi teološki glasovi, koji predstavljaju različita područja stručnosti i različite regije Crkve, ukazuju na široko rasprostranjenu zabrinutost o teološkoj koherentnosti i pastoralnoj mudrosti FS-a.

Istina i ljubav: Nerazdvojiva povezanost

Sveto pismo o važnosti istine

Sveto pismo jasno naglašava središnju važnost istine u kršćanskom životu i učenju. Isus sam za sebe kaže: “Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6), nedvosmisleno povezujući istinu sa samom svojom osobom. Ova identifikacija Krista s istinom ima duboke implikacije za načine na koje Crkva mora pristupiti moralnim i doktrinarnim pitanjima.

U Evanđelju po Ivanu, Isus obećava: “Upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Ovo značajno obećanje ukazuje da je istina oslobađajuća, a ne ograničavajuća, te da autentična sloboda dolazi kroz istinu, a ne kroz njezino izbjegavanje ili relativiziranje.

Sveti Pavao upozorava vjernika da “ne budemo više maloljetnici, koje ljulja i nosi svaki vjetar nauka u ljudskom kockanju, u lukavosti što krči put zabludi, nego, istinujući u ljubavi, da poradimo te sve uzraste u Njega” (Ef 4,14-15). Zapazimo da Pavao ne odvaja istinu od ljubavi nego govori o “istinujući u ljubavi” – kombinirajući oboje kao neophodne aspekte kršćanskog života i službe.

U Drugoj poslanici Solunjanima, Pavao upozorava na opasnost odbacivanja istine: “Jer nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži” (2 Sol 2,10-11). Ovaj odlomak jasno ukazuje da odbacivanje istine može dovesti duše u ozbiljnu duhovnu opasnost.

Kristova žrtva za istinu

Cijeli Kristov život i poslanje bilo je svjedočanstvo za istinu. Pred Pilatom, suočen sa smrtnom presudom, Isus hrabro izjavljuje: “Ja sam se za to rodio i za to došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas” (Iv 18,37). Ova izjava dolazi u najdramatičnijem mogućem trenutku, pokazujući da je svjedočenje za istinu sâma srž Kristovog poslanja.

Kristova žrtva na križu bila je vrhunac njegovog svjedočanstva za istinu – istinu o Božjoj ljubavi, o ljudskom grijehu i potrebi za otkupljenjem, o Božjem planu spasenja. Umrijevši za istinu, Krist je pokazao da će autentično nasljedovanje ponekad zahtijevati žrtvu i spremnost da se suoči s odbacivanjem od strane svijeta.

Kao što je kardinal Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.) jednom primijetio: “Zabluda ne prestaje biti zabludom zato što je široko rasprostranjena, niti istina postaje zabludom zato što je samo mala manjina drži… Istina ne traži većinu za svoju valjanost.”

Ljubav koja nije utemeljena na istini nije ljubav

Sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici “Veritatis Splendor” (Sjaj istine) naglašava da ljubav i istina ne mogu biti razdvojeni: “Odvajanje istine od ljubavi i ljubavi od istine predstavlja opasnu tendenciju u današnjoj kulturi” (VS, 88). Kasnije objašnjava: “Čak i dobra namjera ne mijenja činjenicu da grijeh ostaje čin kojim se čovjek slobodno protivi Božjoj volji” (VS, 67).

Autentična kršćanska ljubav uvijek mora biti utemeljena na istini. Ljubav koja ignorira ili relativizira istinu riskira postati puko sentimentalno odobrenje koje ne služi istinskom dobru osobe. Kako papa Benedikt XVI. objašnjava u “Caritas in Veritate” (Ljubav u istini): “Bez istine, ljubav sklizne u sentimentalizam. Postaje prazna ljuštura, koju se može proizvoljno puniti. To je fatalni rizik za ljubav u kulturi bez istine” (CV, 3).

Pravi pastoral ne može ignorirati istinu o ljudskoj osobi i Božjem planu za ljudsku seksualnost. Prividno “milosrdni” pristup koji izbjegava govoriti istinu riskira ostaviti ljude u stanju koje je objektivno protivno njihovom vlastitom spasenju i sreći.

Učenje crkvenih otaca i naučitelja o istini i ljubavi

Sveti Augustin izjavio je: “Ljubav i istina su neodvojivi. Bez istine, ljubav bi bila slijepa; bez ljubavi, istina bi bila prazna.” Njegovo učenje naglašava da pravo milosrđe nikada ne znači kompromitiranje istine.

Sveti Toma Akvinski definira ljubav kao “željeti dobro drugome.” No to dobro mora biti istinsko dobro, ne samo prividno dobro. Prema Akvinskom, pravilno usmjeravanje prema istinskom dobru zahtijeva poznavanje istine o ljudskoj osobi i njezinom konačnom cilju.

Sveta Terezija Avilska upozorava: “Đavao ponekad dolazi prerušen kao anđeo svjetlosti… On radi najveću štetu kad se predstavlja kao branitelj ljubavi odvajajući je od istine.” Ovo upozorenje jasno ilustrira opasnost odvajanja ljubavi od istine.

Sveti Vinko Paulski uči: “Ljubav koja ne dovodi do istine je lažna ljubav.” Njegovo vlastito djelovanje među siromašnima i marginaliziranima bilo je uvijek utemeljeno na jasnoj artikulaciji katoličke istine, ne samo na praktičnoj pomoći.

Sveti John Henry Newman, čije je učenje o razvoju doktrine često krivo citirano u podršci neautentičnim promjenama u Crkvi, jasno je rekao: “Od svih točaka istine, ni jedna nije toliko važna kao ona da znamo i osjećamo da postoji istina; da postoji stvarna istina, i da je istina jedno.”

Ova svjedočanstva svetaca i crkvenih naučitelja jačaju razumijevanje da se autentična pastoralna ljubav i skrb za duše nikada ne mogu ostvariti odvajanjem od jasnog naučavanja moralne i doktrinarne istine.

Svjetska sablazan i skandal

Medijska percepcija i iskrivljavanje

Objavljivanje dokumenta “Fiducia Supplicans” izazvalo je svjetsku medijsku pozornost i široko rasprostranjenu zbunjenost. Masovni mediji gotovo univerzalno su interpretirali dokument kao revolucionarnu promjenu u stavu Crkve prema istospolnim odnosima, unatoč njegovim izričitim tvrdnjama da ne mijenja doktrinu.

Novinski naslovi poput “Papa odobrio blagoslove za istospolne parove” ili “Vatikan promijenio stav o homoseksualnim odnosima” dominirali su globalnim informativnim prostorom. Ovi naslovi, iako tehnički netočni u svjetlu pažljivih teoloških distinkcija u dokumentu, odražavaju kako je percepcija bila oblikovana u javnom diskursu.

Ovo iskrivljeno tumačenje nije ograničeno na sekularne medije; čak su i neki katolički mediji prenijeli poruku da je dokument značajan zaokret u crkvenom nauku. Rezultirajuća percepcija da Crkva mijenja svoj stav o seksualnom moralu stvorila je duboku zbunjenost i sablazan među vjernicima.

Kao što je kardinal Francis Arinze primijetio: “Kada mediji krivo tumače dokument Crkve, to je problem; ali kada sam dokument olakšava to pogrešno tumačenje svojom dvosmislenošću, to je još ozbiljniji problem.”

Zbunjenost vjernika diljem svijeta

Reakcije vjernika diljem svijeta na dokument otkrivaju duboku zbunjenost i, u mnogim slučajevima, duhovnu tjeskobu. Mnogi katolici koji su vjerno prianjali uz tradicionalno učenje Crkve o seksualnosti i braku, često uz značajne osobne žrtve, sada su se našli u stanju nesigurnosti i zbunjenosti.

Vjernici koji se suočavaju s istospolnim privlačnostima i koji su se trudili živjeti u skladu s crkvenim učenjem također su izrazili zbunjenost. Neki su se pitali jesu li njihove žrtve bile uzaludne ako Crkva sada može blagosloviti parove u odnosima koje je prethodno opisala kao “objektivno neuredne”.

Roditelji koji pokušavaju odgojiti svoju djecu u skladu s katoličkim učenjem o seksualnosti izvijestili su o poteškoćama u objašnjavanju zašto dokument nije promjena u doktrini kad ga mediji i mnogi unutar same Crkve tumače upravo tako.

Nastavnici vjeronauka i katehete diljem svijeta izrazili su zabrinutost da su im napori da prenesu jasno katoličko učenje o seksualnosti i braku podriveni prividnim nedostatkom jasnoće u dokumentu.

Podjele unutar hijerarhije Crkve

Možda najjasnije svjedočanstvo o skandaloznoj prirodi dokumenta je bezprecedentna razina podjele koju je izazvao unutar same crkvene hijerarhije. Više od dvadeset biskupskih konferencija diljem svijeta osjetilo je potrebu izdati pojašnjenja ili izravno odbiti provedbu dokumenta u svojim biskupijama.

Ova otvorena podjela među biskupima podriva crkveno jedinstvo i zbunjuje vjernike o autentičnom nauku Crkve. Kada biskupi, koji su nasljednici apostola, ne mogu postići konsenzus o tako temeljnom pitanju, to neizbježno stvara dojam da je crkveno učenje fluidno i podložno promjeni.

Kardinal Gerhard Müller upozorio je: “Nijedno drugo pitanje u posljednje vrijeme nije stvorilo takve podjele u Crkvi kao ovo. A podijeljena Crkva ne može učinkovito svjedočiti za Kristovu istinu.”

Slabljenje moralnog autoriteta Crkve

Konačno, percepcija da je Crkva promijenila svoj stav o temeljnom moralnom pitanju ozbiljno slabi njezin moralni autoritet u svijetu. Ako se crkveni nauk može promijeniti o pitanju koje je prethodno predstavljeno kao utemeljeno na prirodnom zakonu i božanskoj objavi, koje druge doktrine mogu biti podložne reviziji?

Ovo slabljenje moralnog autoriteta ima ozbiljne implikacije za evangelizaciju. Kako je napisao dr. Edward Feser, katolički filozof: “Crkva koja se čini da govori nejasno o moralnim pitanjima, ili još gore, koja se čini da mijenja svoj moralni nauk kako bi udovoljila suvremenim senzibilitetima, neće pridobiti nove obraćenike. Umjesto toga, izgubit će postojeće vjernike i zaslužiti prezir svijeta.”

U vremenu kad svijet vapi za jasnim moralnim vodstvom usred etičke zbunjenosti, Crkva je dužna govoriti jasno i nedvosmisleno. Dokument koji stvara takvu razinu globalne zbunjenosti i sablazni među vjernicima i nevjernicima podjednako predstavlja ozbiljan pastoralni neuspjeh.

Zaključak

Ova analiza ispitala je “Fiducia Supplicans” iz više perspektiva—kanonske, teološke, pastoralne i filozofske—i identificirala značajne zabrinutosti u svakom području. Pokušaj dokumenta da stvori put za blagoslivljanje istospolnih parova uz održavanje da nema promjene u učenju Crkve stvara teološku i kanonsku nekoherentnost koja podriva njegovu vjerodostojnost i učinkovitost.

Ključni problemi s FS-om mogu se sažeti kako slijedi:

1. Proturječi jasnom učenju Responsum-a iz 2021. bez adekvatnog objašnjenja osnove za ovaj očiti obrat.
2. Oslanja se na razlike (liturgijske nasuprot pastoralnim blagoslovima, blagoslivljanje pojedinaca nasuprot odnosima) koje su teološki problematične i praktično neodržive.
3. Primljen je sa značajnom rezervom od strane više od 20 biskupskih konferencija diljem svijeta, što ukazuje na nedostatak konsenzusa među biskupima svijeta.
4. Stvara pastoralnu zbunjenost među vjernicima o učenju Crkve o seksualnosti i braku.
5. Podriva načelo lex orandi, lex credendi uvođenjem prakse koja se čini u proturječju s utvrđenom doktrinom.
6. Sadrži unutarnja proturječja koja odražavaju dublje filozofske probleme u njegovom pristupu odnosu između doktrine i prakse.
7. Odvaja istinu od ljubavi, zaboravljajući da autentična pastoralna ljubav uvijek mora biti utemeljena na istini, kao što nas uče Sveto pismo, crkveni oci i sama Kristova žrtva za istinu.
8. Uzrokuje svjetsku sablazan i skandal, kako pokazuju medijska tumačenja, zbunjenost vjernika i bezprecedentne podjele unutar crkvene hijerarhije.

Ove zabrinutosti nisu samo akademske, već imaju stvarne pastoralne implikacije za misiju Crkve u suvremenom svijetu. Iako je dokument možda motiviran željom za pokazivanjem pastoralne osjetljivosti, njegove dvosmislenosti i proturječja riskiraju podrivanje jasnog svjedočenja Crkve o istini o ljudskoj seksualnosti i braku.

U svjetlu ovih razmatranja, razumno je zaključiti da FS predstavlja problematičan razvoj koji zahtijeva daljnje pojašnjenje i ponovno razmatranje. Učenje Crkve o ljudskoj seksualnosti, ukorijenjeno u Svetom pismu, Tradiciji i prirodnom zakonu, ostaje jasno i uvjerljivo. Pastoralna osjetljivost, iako važna, ne može biti na štetu istine, niti može opravdati prakse koje stvaraju zbunjenost o dosljednom moralnom učenju Crkve.

Kao što je sam Krist rekao: “Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6). Njegova identifikacija s istinom podsjeća nas da autentična pastoralna ljubav mora uvijek biti utemeljena na istini. Crkva koja pokušava razdvojiti ljubav od istine ne služi ni ljubavi ni istini, već riskira izdaju svoje božanske misije da vodi duše k spasenju.

Bibliografija

Magisterijalni dokumenti

1. Kongregacija za nauk vjere. “Responsum Kongregacije za nauk vjere na dubium o blagoslovu zajednica osoba istog spola.” 15. ožujka 2021.
2. Dikasterij za nauk vjere. “Fiducia Supplicans: O pastoralnom značenju blagoslova.” 18. prosinca 2023.
3. Papa Ivan Pavao II. “Familiaris Consortio: O ulozi kršćanske obitelji u suvremenom svijetu.” 22. studenog 1981.
4. Papa Franjo. “Amoris Laetitia: O ljubavi u obitelji.” 19. ožujka 2016.
5. Kongregacija za nauk vjere. “Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe.” 1. listopada 1986.
6. Katekizam Katoličke Crkve. Vatikanski grad: Libreria Editrice Vaticana, 1997.
7. Zakonik kanonskog prava. Vatikanski grad: Libreria Editrice Vaticana, 1983.
8. Kongregacija za božanski kult i disciplinu sakramenata. “De Benedictionibus: Knjiga blagoslova.” 1987.
9. Papa Ivan Pavao II. “Veritatis Splendor: O nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve.” 6. kolovoza 1993.
10. Papa Benedikt XVI. “Caritas in Veritate: O cjelovitom ljudskom razvoju u ljubavi i istini.” 29. lipnja 2009.

Teološka djela

1. Akvinski, Toma. Summa Theologica. Prijevod: Fathers of the English Dominican Province. New York: Benziger Brothers, 1947.
2. Ratzinger, Joseph. Istina i tolerancija: Kršćansko vjerovanje i svjetske religije. San Francisco: Ignatius Press, 2004.
3. Müller, Gerhard Ludwig. “Problemi s ‘Fiducia Supplicans’.” First Things, 4. siječnja 2024.
4. Sarah, Robert. Bog ili ništa: Razgovor o vjeri. San Francisco: Ignatius Press, 2015.
5. Finnis, John. Prirodni zakon i prirodna prava. Oxford: Clarendon Press, 2011.
6. Newman, John Henry. Esej o razvoju kršćanskog nauka. London: James Toovey, 1845.
7. MacIntyre, Alasdair. Nakon vrline: Studija moralne teorije. Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1981.
8. Bretzke, James T. Moralno složen svijet: Bavljenje suvremenom moralnom teologijom. Collegeville: Liturgical Press, 2004.
9. Ouellet, Marc. Božanska sličnost: Prema trinitarnoj antropologiji obitelji. Grand Rapids: Eerdmans, 2006.
10. Wojtyla, Karol. Ljubav i odgovornost. San Francisco: Ignatius Press, 1993.

Članci i eseji

1. Burke, Raymond. “Katolički odgovor na ‘Fiducia Supplicans’.” Catholic World Report, 15. siječnja 2024.
2. Weinandy, Thomas. “Teološki problemi s ‘Fiducia Supplicans’.” The Catholic Thing, 22. prosinca 2023.
3. Murdoch, Jessica. “Doktrinarni razvoj i pastoralna praksa: Razmišljanja o ‘Fiducia Supplicans’.” Communio, proljeće 2024.
4. Peters, Edward. “Kanonska zapažanja o ‘Fiducia Supplicans’.” The Catholic World Report, 20. prosinca 2023.
5. Granados, José. “Brak, obitelj i novi pristup blagoslovima.” First Things, veljača 2024.
6. Fisher, Anthony. “Blagoslovi istospolnih parova i tradicija prirodnog zakona.” Nova et Vetera, ljeto 2024.
7. Cavadini, John. “Pastoralna skrb i doktrinarni integritet.” Church Life Journal, siječanj 2024.
8. Rowland, Tracey. “Filozofski temelji ‘Fiducia Supplicans’.” Communio, proljeće 2024.
9. Royal, Robert. “Blagoslovi, istina i zbunjenost.” The Catholic Thing, 19. prosinca 2023.

Dodaci

Dodatak A: Vremenski slijed ključnih događaja

• 15. ožujka 2021.: Kongregacija za nauk vjere izdaje Responsum koji izjavljuje da Crkva nema moć blagosloviti istospolne zajednice.
• Veljača-ožujak 2023.: Nekoliko njemačkih biskupa javno izjavljuje svoju namjeru da blagoslivljaju istospolne parove unatoč vatikanskoj zabrani.
• Listopad 2023.: Prva sesija Sinode o sinodalnosti zaključuje se bez postizanja konsenzusa o pitanjima vezanim uz seksualni moral.
  18. prosinca 2023.: Dikasterij za nauk vjere izdaje “Fiducia Supplicans”, uvodeći mogućnost “pastoralnih blagoslova” za osobe u neredovitim situacijama, uključujući istospolne parove.
• Prosinac 2023.-siječanj 2024.: Više od 20 biskupskih konferencija diljem svijeta izdaje izjave koje pojašnjavaju ili ograničavaju primjenu “Fiducia Supplicans” na njihovim područjima.
• 4. siječnja 2024.: Vatikan izdaje “pojašnjenje” “Fiducia Supplicans” kao odgovor na široko rasprostranjene zabrinutosti koje su izrazili biskupi.

Dodatak B: Odgovori biskupskih konferencija

Ovaj dodatak pruža sveobuhvatan popis biskupskih konferencija koje su izdale izjave pojašnjavajući ili ograničavajući primjenu “Fiducia Supplicans”, zajedno s ključnim citatima iz njihovih izjava.

Dodatak C: Teološka i kanonska analiza ključnih paragrafa

Ovaj dodatak pruža detaljnu analizu specifičnih paragrafa u “Fiducia Supplicans” koji postavljaju osobite teološke ili kanonske zabrinutosti, s referencama na relevantne magisterijalne dokumente i teološke izvore.

Dodatak D: Usporedba s prethodnim magisterijalnim učenjem

Ovaj dodatak pruža usporedbu izjava u “Fiducia Supplicans” s prethodnim magisterijalnim učenjem o povezanim pitanjima, naglašavajući područja kontinuiteta i očite napetosti.

Dodatak E: Pastoralne smjernice za svećenike

Ovaj dodatak nudi praktične smjernice za svećenike koji žele pružiti autentičnu pastoralnu skrb osobama s homoseksualnim sklonostima dok ostaju vjerni učenju Crkve o seksualnosti i braku.